Petar

Petra sam upoznao prvog dana rata i jedina stvar koju sam volio u vezi njega bilo je to što je Petar bio jedina osoba koja se bojala rata više od mene.

Ustvari Petar se bojao svega više od mene. Bio je jedan od onih koji se zakače za čovjeka kao krpelj i prate ga u stopu. Nisam ga volio, nikako, ali nisam znao ni kako da pobjegnem od njega.

Pobjeći od njega nisam mogao ali smo zajedno bježali od rata. Zajedno smo provodili izbjegičke dane i zajedno krenuli u svijet. U Kanadu.

Obećana zemlja i nije izgledala obećavajuće, pogotovo kad dolazite bez snova i planova. Isprepadanim od rata i gladnim jedini plan je bila da se nažderemo. Vrijeme smo uglavnom provodili u striptiz barovima gdje smo mogli da gledamo gole ženske za džabe. Išli smo doduše i u školu, ali nju smo stvarno i u svakom smislu prespavali kao i sve škole prije.

Dala nam je ova država Kanada sve sto se moglo dati, ali malo smo ti mi znali o životu a i nismo bili naučeni uzimati.

Početak je bio , možda ne težak ali svakako neobičan. Počeli smo da radimo na građevini, čistili tuđe kuće, bili dostavljači i ponekad pili pivo. I kako to biva, teško zarađeni novac počeli da trošimo na stare automobile, polovnu garderobu i na vašarska šarenila koja su nam širila zjenice.

Jednog dana Petar i ja odlučimo da se skućimo, i tako sa pomješanim ukusima gorčine i slasti, opijeni radošću da napokon nešto po prvi put posjedujemo i strahom da smo do grla zaduženi uselišmo se u male,drvene kuće na kraju grada. Bile su to kao u začaranoj šumi, male, najmanje kuće u cijeloj Kanadi. I za tako male kuće morali smo da radimo po cijeli dan.

Rad okupira čovjeka sa samim sobom, pa moje misli su išle u nekom drugom pravcu, sastavljanja kraja sa krajom , tako da smo se ja i Petar sve manje viđali. Ponekad smo pričali, razmjenjivali iskustva i planove koje smo napokon stvorili, ali sve smo se manje slagali a sve više svađali.

I tako između dva viđenja, Petar je upao u loše društvo. Intelektualci i oni koji su htjeli to da budu, previše učeni, puni znanja, uglavnom neki fini svijet. Petar je uživao u njihovim pričama o svemu i svačemu , ekonomiji, berzi, nafti, sportu ,investicijama. Saznanja o dobrim vinima, skupim pićima i automobilima i priče o egzotičnim mjestima na koje su putovali na Petra su djelovali kao magija. Jedino o čemu nisu pričali i u šta se vjerovatno nisu razumjeli bilo je o ženama, a Petar je baš kao i ja obožavao žene.

I tu je Petar vidio svoju šansu. Manje zbog žena a više zbog nekog njegovog prokletstva, Petar poželi da i on pije dobra i skupa vina, da živi u velikoj kući sa još većim kreditom, da vozi skupe automobile, da kači reprodukcije slika po zidovima a možda i da smuva neku. E sad nije mogao da preko noći postane učen, da nekažem inžinjer, ali za znanje nije ni mario. Lažni sjaj , lažni osmjeh i pokret i naravno novac je mogao da dosegne samo sa još vise rada i još i još rada. Da i on bude ljepši, veći, uredniji i bogatiji. Radi, kupuj, troši, radi, pokazuj, troši, radi, putuj, radi, laži, radi, troši, radi, radi, radi....

Petar je želio da poleti, da se vine u visine, a mene je na zemlji čvrsto držala gravitacija pomanjkanja želja i težina bosanskog seljaka. I što je Petar više uživao u potrošačkom društvu , ja sam ga sve manje volio i sve više mrzio skorojevića koji je raskopčavao moj stari kaput, a ispod kaputa košulju kupljenu za 4.99 i svom silinom pokušavao da uđe u moje tjelo u moju dušu. Nisam dao da onih dvadeset dolara viška koje me žuljaju u džepu mjenjaju moj svijet. Nisam, nedam...

Petar je jednog dana nestao iz moga života na isti onaj način na koji se i pojavio, nenajavljeno i iznenada. Nadam se zauvjek. A sa Petrom kako to obično biva, kao kroz slivnik i neki znanci.

Prije neki dan jedan moj drugar kupio je još jednu veliku i po pravilu skupu i ružnu kuću. U banci je stekao novog prijatelja, nekog našeg čovjeka koji mu je u povjerenju rekao da će nekretnine sledeći mjesec da skoče duplo. Kad sam ga pitao za ime tog znalca, okrenu se u trku i reče: Petar.
“Good luck” drugar, pomislih.

Ja sam još uvjek na istoj adresi, sve manje radim, malo crtam, nešto kao pišem , pijem po pravilu jeftina vina i volim svoju ženu svakog dana između devet i deset, sve manje kontam i ponavljam sebi – „život je čudo“.