Rodni kraj ne zaboravlja
PROKUPLjE – Na gradilištu u Ulici Jug-Bogdana, glavnoj čaršiji u Prokuplju, ovih dana je mnogo radnika sa raznih krajeva. Milivoje Nasković (47) ovde postavlja ukrasne pločice. rođen je selu Carevce, u opštini Kosovska Kamenica i nije od onih koji su u leto 1999. godine morali da beže zbog albanskog terora.
Ovamo se iselio tek pre nešto više od godinu dana. Nije, veli, prodao ni kuću, ni okućnicu, a ni pedalj od 20 hektara zemlje, kao što mnogi rade. Morao je, ipak, sa ženom i devetoro dece da to sve napusti i da potraži neke nove krajeve gde bi mogao da opstane.
U rodnom kraju to je više bilo nemoguće, kaže. Ima dosta zemlje, oranica, livada, voćnjaka i šuma, ali para nema. treba kupiti đubrivo, seme, hemikalije. Živelo se najviše od ovaca, krava, koza, svinja... Ali, vremena su postala teška, pa ni ovo blago više nije moglo da opskrbi jedanaestočlanu porodicu.
– Fabrika keramičkih pločica davno je zarasla u korov, kao i rudnici magnezita, olova i cinka – kaže Milivoje dok tovari u kolica kamene ploče koje majstori postavljaju duž glavne prokupačke ulice. – Nema tamo na Kosmetu perspektive – veli rezignirano.
– Ne kukamo samo mi Srbi, možda još više kukaju i Šiptari. Ako si okrenut, kao i većina, samo poljoprivredi, ne možeš da sastaviš kraj s krajem. Ne mogu da grešim dušu, nema toliko njihovih pritisaka na nas, ni pretnji. Možda i zbog toga što su oko našeg Carevca, koje je mešovito selo, naselja sa srpskim življem: Jasenovik, Boljevce, Bušince... Pa i u njima je ostalo nešto malo staraca kao i u mom selu. Niko od Albanaca, izgleda, više ne mari da kupuje zemlju kao ranije. Naravno da je ne bih dao ni za kakve pare, a sutra bih se vratio kad bih mogao da računam da će mi država pomoći da oživim poljoprivrednu proizvodnju.
– Ovako, utočište sam našao u Jagodini, gde mi je udata najstarija ćerka Sanja i gde je brat, posle rata, izgradio kuću. Nije ni do pola završena, ali smo svi tu, imamo gde da legnemo i možemo da pronađemo posao "na parče". Tako radim ja, a tako i moja dva sina, Saša (25) i Nenad (23). Prikupi se toliko para da ne gladujemo. Hvala Bogu, sve devetoro dece su mi živi i zdravi. Za njih se i mučim i eto došao sam čak u Prokuplje – kazuje Milivoje Nasković, vozeći tamo i amo kolica napunjena pločicama i, kao uzgred, napomenu šefu da ne "gubi vreme" sa novinarima.
Pitamo Milivoja, šta je njega i njegovu suprugu Blagicu rukovodilo da se odluče za toliko dece.
– Računali smo – kaže – da će naša zemlja biti jača ukoliko ima više dece. Neću da verujem da to, ipak, nije tako. Nas su, umesto podrške, "prebacili" Centru za socijalni rad, gde nam udeljuju po dve hiljade mesečno! I to tek na tri meseca, a treba od nečega živeti – kaže Milivoje. – Otuda bih, kad bih mogao, okumio vlasnika ove firme, kojeg sam slučajno sreo u Beogradu, nedavno, kad se popravljala Nemanjina ulica. Kad je čuo da imam devetoro dece, pozvao me odmah da radim. Evo, već sam treći mesec na terenu. Obiđem, povremeno, porodicu u Jagodini.
– Moraju da se nadgledaju: Zoran je u trećoj godini mašinske škole, ćerka Tamara u prvom tekstilne, sin Željko u sedmom, Goran u petom razredu osnovne, a Aleksandar upravo polazi u predškolsko. Imamo i Nemanju kojem su tri godine i koji se ne odvaja od majke – priča Milivoje.
Šta će kad se poslovi u Prokuplju završe, kad padnu snegovi i počne duga i oštra zima, veli da još ne zna. Zna, ipak, da će doći vreme kad će se i država "srediti" i pogledati svoje podanike, Naskoviće, danas iz Jagodine, sutra, veruje, opet iz Carevca kod Kosovske Kamenice. A oni će, za uzvrat, negovati decu, oživeti napušteno ognjište, torove i obore, njive i livade. Nada uvek ima izgleda na uspeh.Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


