Vrtoglavica od čestih zaokreta
Pravo stanje stvari u Crvenoj zvezdi vidi se posle svake utakmice. Njeni fudbaleri odu pred tribinu na kojoj su njihovi navijači i, u zavisnosti od rezultata, ili s njima obave obred pevanja navijačkih pesama i izvikivanje parola kad pobede, ili pognutih glava trpe sve i svašta što se kaže na njihov račun i onda se aplauzom zahvale za to. Tako je bilo i posle utakmice s Radom, koju nisu dobili, iako su 55 minuta imali igrača više i vodili s 1:0.
„Sever” je Zvezdin sinedrion, a „delije” žreci koji procenjuju šta je zvezdougodno, a šta nije. Presudu sa strepnjom iščekuju i uprava, i trener, i igrači, pa i javnost. I sve dublje se klanjaju i sve više veličaju tog kolektivnog vođu, koji ima stvarnu vlast, mada nigde ne piše da tako i treba da bude.
I drugi imaju sinedrioine (bez toga danas ne može da se zamisli klub), ali oni nisu tako moćni kao Zvezdin. Jer, i Zvezda je veće ime od svih ostalih.
Navijači su i dobili to ime, jer navijaju za svoje. I oduvek žele da njihov tim samo pobeđuje. Međutim, ranije je Crvena zvezda, onaj njen deo koji po statutu rukovodi klubom, postavljao ciljeve, tražio način kako da ih ostvari, ocenjivao učinjeno i sam unosio popravke za koje je zaključio da su potrebne.
Poslednjih godina je Crvena zvezda izgubila tu samostalnost koju svaki klub i svaki tim moraju da imaju. Smenjuje se uspešna i manje uspešna pokolenja igrača, dolaze i odlaze veliki i prosečni treneri, preuzimaju vlast i ostaju bez nje rukovodstva koja dublje ili pliće oru za budućnost...
Nekada se uloži mnogo truda, al godina bude sušna. Nekada se posreći, pa se s manje znanja dobije veći berićet. Ali, navijači, a i javnost, pod uticajem medija, zaborave da nešto procveta tako reći odmah, a za nešto su potrebne godine.
Praktično, čim se ne pobedi, već se priziva neki vetar, koji bi da oduva čak i one do danas uzdizane u nebesa. Zvezda je stara sorta (juče je ušla u 69. godinu), ali ovo je nova sadnica. Ona još nema tako duboke korene da bi izdržala na vetrometini.
Već dugo ona menja i stabla, i kalemare. I od tih silnih zaokreta kao da joj se zavrtelo u glavi. Nije bilo tako davno kada su oni iz sinedriona tražili da ode Džajić. Posle su ga isti prizivali kao mesiju.
Između njegovog odlaska i povratka bilo je mnogo predsednika, još više trenera, a o igračima koji su oblačili Zvezdin dres (neki samo na treninzima) da i ne govorimo.
I željeni rezultati su sve dalje u prošlosti. I dok rukovodstvo Crvene zvezde (a to važi i za ostale klubove) ne nametne da je važnije kakva je igra, a ne kojim rezultatom je završena utakmica. Dobra igra doneće pre ili kasnije i dobre rezultate, a pobeda bez dobre igre, ma kako razgalila srce, ne jemči da će uvek tako da bude.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


