Četvrtak, 18.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Istina – najveći gubitnik

Nema socijalista, radikala, izostali su i predstavnici DSS-a. To je upalo u oči i pre nego što je počela rasprava sa temom "Odgovor Srbije na izazov vremena" koju je organizovao Fond Centar za demokratiju.

Zašto u Srbiji svaki politički dijalog postaje borba na život i smrt, zašto je u Skupštini važnije uvrediti i poniziti nego pronaći zajednički interes, zašto iz televizijskih pričaonica svi izlaze – upljuvani?

Najjednostavniji odgovor na ova pitanja glasi: zato što u kulturi ove zemlje i u kulturi njenih građana ne postoji kultura dijaloga, složiće se kulturolog Zorica Tomić, sociolog Milan Nikolić i politikolog Zoran Lutovac.

Milan Nikolić kaže: "Naše nasleđe je takvo da nismo stekli navike za javni dijalog u kome će učestvovati ljudi koji drugačije misle, a da bude prisutna tolerancija, argumenti i dokazi bez štosova".

Zorica Tomić tvrdi da nemamo kulturu dijaloga zato što se to ovde ne zna. "Dijalog na latinskom znači da dvoje kroz razgovor treba da stignu do istine, a kod nas je svako ko se razlikuje naš neprijatelj. U startu se razgovor sa neistomišljenikom razume kao borba na život i smrt i cilj je da se protivnik uništi. To je totalitarni koncept koji ne prihvata razliku. A dijaloga nema tamo gde nema razlike, on je nužno zahteva. Kultura razlika je uslov za bogatstvo".

Nemamo tradiciju, ne znamo šta je dijalog – ne znaju to ni mediji. "Kreatori javnog mnjenja smatraju da miran razgovor nije atraktivan. Voditelji biraju i usmeravaju sagovornike i izgleda da su za medije interesantni oni koji koji se svađaju. Ima ljudi koji nisu bili takvi ali su postali a predrasuda je da dobar dijalog bez svađe ne bi bio gledan", kaže Lutovac

Još je više pesimistična Zorica Tomić kada kaže: "Dijalog u medijima je kontradikcija in adjektum. Televizija ne zahteva ozbiljnost nego zabavljački diskurs. Teško je pronaći meru u klopkama, zamkama i dvobojima. To je sofisticirana gladijatorska igra a gledalište mora da se opredeli. U našim medijima nema nekoga ko neće biti ljut. Naša publika nekritički navija umesto da kritički rezonuje."

"Prisutna je taština i koriste se nepoštene tehnike kako bi se protivnik ponizio, nadgovorio i oblatio. Posle takvog dijaloga svi izlaze poraženi, a najviše javnost koja ostaje zbunjena i konfuzna. Publika ne zna šta da misli, ne zna ko je ko i šta je šta", opisuje televizijske "dijaloge" Milan Nikolić.

On misli i da su intelektualci krivi što ti dijalozi na televizijskim stanicama češće izgledaju kao dvoboji ratnika nego kao suočavanja stavova. Priznaje Nikolić: "Odbijao sam da učestvujem u nekim emisijama jer neću da se nerviram. Zašto bih izašao kao pobeđen, a nisam ni imao šansu da odgovorim. Kod nas se agresivnošću izbegava istina. Takvim dijalogom ni javnost ni ja ništa ne dobijamo. Zbog toga ljudi odlaze tamo gde su manje razlike u mišljenju".

Problem su i ljudi koje partije šalju u javne dijaloge. "I ljudi iz stranaka mogu dobro da govore ako imaju autonomiju da govore. Ali, stranke vole da imaju poslušne a ne misleće ljude – jer misleći mogu biti veći problem od konkurencije", razmišlja Lutovac.

Ako je ovo dijagnoza, lako je navesti šta su lekovi. Najzanimljiviji je predlog Lutovca: "Partije su zaokupljene poslom i mediji i nevladin sektor treba da preuzmu inicijativu. Neophodna je institucionalizacija odnosa građanskog društva i države. Zato je predsednik Republike osnovao Savet za odnose sa građanskim društvom za one koji hoće da se uključe u politički život, ali ne preko stranaka. Ovakvo telo trebalo bi formirati i na nivou vlade i Skupštine, kako bi se ostvarila neposrednija komunikacija i saradnja sa civilnim sektorom. Zemlje u tranziciji nemaju dovoljno kadrova pa su ljudi iz civilnog sektora obavljali važne poslove za državu, što je moguće i kod nas."

Zorica Tomić kaže da bi dijaloga bilo da se pozivaju civilizovani i elegantni (reč koja je iz kulture prešla u modu) ljudi koji imaju sposobnost plemenitog opštenja i sa svima razgovaraju sa poštovanjem. "U medije ne treba dovoditi egzibicioniste i partijske udarne pesnice, nego političke prosvetitelje. Publika ne treba da traži eksces nego vrednu stvar."

"Protivnik ne sme da se porazi", jezgrovit je Nikolić.

Naravno, nisu to svi lekovi. A da li treba da budemo pesimisti ili optimisti? Odgovara Zorica Tomić: "Optimistički, promena nabolje se nazire kroz racionalno vođenje politike. Pesimistički gledano mnogo vode mora da protekne dok se ne shvati reč tolerancija. Ali, ljudima je svega dosta i na pomolu je smirenje.  Važan je zajednički interes bez obzira na stranačku pripadnost, a političari treba da budu realizatori a ne promoteri svojih čelnika. Potreban nam je dijalog, kompromis i politika opštih rešenja." Optimista je i Milan Nikolić: "Najteže je menjati kulturu i navike, to tek treba očekivati, ali se nadam da idemo ka tome."
Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.