Zapis u pijesku

Prolazi ljeto i desiće se ubrzo da niko od nas neće biti u Izraelu barem nekoliko dana, tako da sam počeo da brinem kako li će, i hoće li moći, ova zemlja da podnese taj hendikep.

Jer, nikada u ovih 18 godina, od trenutka kada smo nas četvoro  nakon „brodoloma”  isplivali na ovaj „Rt dobre nade”, nismo ostavili naš novi dom bez bar jednog „čuvara”,  da se nađe - za svaki slučaj.

A moralo se i raditi. Kako su  nam deca odavno odabrala svoje puteve, nemamo ni nas dvoje previše šta čuvati, ono što nam je preostalo isuviše je naše, lično, tako da nikome ni na pamet ne pada, kada bi čak i mogao, da nam to uzme, otme, ili ukrade.

U skladu s tim, i našim ograničenim mogućnostima, već treću godinu zaredom nas dvoje -  ključ u bravu, prtljag na rame, i hvatamo se puta. Hrlimo Zavičaju, ne zaboravljajući i ne odričući se starih navika, do posljednjeg daha.

Dok ona skoro dva mjeseca pre puta obilazi i najzabačenija mjesta gde se nešto kupuje i  prodaje, birajući skromne poklone za  naše najbliže, i zadovoljavajući svoju strast za „motanjem po trgovinama”, ne preostaje mi ništa „pametnije” od izazovne i raskošne  plaže na kojoj svako jutro razmišljam o svom davnašnjem snu o životu u nekom primorskom gradiću.

Gledam jutros rano, ležeći, tako, na leđima, u  nebeski  azurno plavi svod iznad ašdodske plaže, na kojem se, tamo  negde prema egipatskoj strani, bjelasa  poput oblačića, u čast ramazana valjda, načeta polovina Mjeseca, iako je odavno svanulo a sunce više od dva sata žuri ka svome zenitu.

I kažem sam sebi; „j***š snove koji se ostvaruju u bunilu” ...

Dok smo, onomad, putovali  jednom godišnje  po pet, šest sati, nerijetko i više, do mora, sačekivali ili zaticalio na odredištu sve one druge i drage, sa kojima smo skoro cijelu godinu planirali zajednički odmor - to je bilo nešto.!

To je bilo nezaboravno!

Ne samo zbog mladosti, jer su u to vrijeme i starci bili mnogo srećniji od ovih današnjih.

Sada, kada se spremam da sa mora putujem na odmor, preplanuo i skoro ostario, radost susretanja sa svima onima koji su „pretekli”, neće, znam, izostati, ali, ne stidim se priznati - sve je bilo drugačije sa snovima...  

Svi još,  ipak -  nisu potrošeni, a svako od nas bi trebao imati u rezervi, onako samo za sebe, bar po jedan mali,  lijepi san koji će neprestano i u nedogled sanjati.

Svoj sam jutros zapisao u pijesku na plaži,  svejedno to, ovde - niko ne razumije.

Aleksa Blagojević,Izrael