Derbi

Bježeći od vihora rata iz svoje zemlje te 1995. godine, zatekli smo se u njenom glavnom gradu. U to vrijeme ni u snu mi ne bi palo na pamet da idem na utakmicu, ali moj mlađi sin, iako tada tek dvanaestogodišnjak, „ludovao” je za „Partizanom” bar u istoj mjeri koliko nije volio  „Zvezdu”.

Rat je tada svom žestinom bjesnio u BiH,a nas dvojica, u isčekivanju vize za budućnost u inostranstvu, postadosmo sudionici stotog derbija između Zvezde i Partizana...

Poslije toga sin me „nagovorio” da idemo na još jednu utakmicu, na Karaburmi, uvjeravajući me da je jedna ulaznica samo pet dinara, a mi  smo u kući za naredna dva dana, imali još svega deset dinara...

Javni prevoz  u Beogradu tada skoro niko nije plaćao,  a kada smo, švercujući se, došli na kapije stadiona mogli smo za tih deset posljednjih dinara kupiti  - samo jednu ulaznicu.

Ipak, pustili su nas obojicu da uđemo.

Bio sam tada zasigurno najtužniji gledalac na „Karaburmi” jer sinu nisam mogao da kupim ništa od onoga što se, kao za inat,  nudilo sa svih strana; košpice, kikiriki, sokići, bonbone, koka - kola...

Ničega sem tuge i očaja se više  ne sjećam sa te utakmice, sve do kraja dok na izlazu ne ugledah mladića od nekih dvedesetpet, šest godina, u maskirnoj vojničkoj uniformi, sa ispruženom desnom rukom.

Bio je bez noge, oslonjen na štake i - prosio je...  Molio je za „neki dinar” jer je - gladan. Zagrlio sam sina, čvrsto ga privio uza se  i, stideći se pomalo, pomislio u sebi; naša sreća, mili moj, što  još uvijek ne gladujemo, ali moramo bježati odavde makar i na sam kraj svijeta...

I danas, osamnaest godina poslije, ovdje na drugom kontinentu, naročito u praznične dane, ili kada su slave i rođendani, bez obzira što mnogi od najdražih odavno nisu živi, zaigra srce pri pomisli kako bi lijepo bilo da smo mi koji smo preostali  - skupa, tamo gdje smo rođeni i ponikli, tamo gdje je naš Zavičaj... 

Prebirući po nekim starim papirima, pronađoh dvije ulaznice sa stotog derbija...

Sin, sada već odrastao i svoj čovjek, nedavno mi je, uoči 145. debija, poslao link kako bih, ako me zanima, putem interneta odgledao utakmicu između Zvezde i Partizana.

Pretpostavljao sam, poznajući njegov današnji odnos prema bivšoj „velikoj ljubavi”,  da će on sa svojom devojkom, u vrijeme odigravanja utakmice u Beogradu, izaći u neki prijatan kutak Rahovota,  grada u kojem žive ovdje u Izraelu,  ali mi je poslije rekao da je ipak gledao prenos.

Čak i nekoliko dana poslije svega onog viđenog u prenosu utakmice, a što nema nikakve veze sa fudbalom, osjećam neku mučninu u stomaku. Ne umijem razaznati njeno  tačno porijeklo, ali jedno sigurno znam: To je ono što mi ne da da razmišljam o povratku, i što se, s vremena na vrijeme, javlja u raznim oblicima;

Od siluete onog vojnika bez noge koji prosi, do ovih  luđaka na tribinama (i oko njih), preko svih tih  malih i nikakvih  novostvorenih „država”, graničnih prelaza, silnih predsjednika i lidera svih vrsta, novih bogomolja i prepariranih vjernika, lokalnih moćnika...

Lakše ću, presabirem se, ovdje izaći na kraj sa silnim uspomenama, nego li sa stvarnošću koja bi me sačekala u povratku... Računam.

Aleksa BLAGOJEVIĆ, Izrael (Ašdod)