Britanske putnice protiv predrasuda o Srbiji
Srbiju i Beograd su u 19. i početkom 20. veka posećivale brojne britanske žene putopisci. One su vršile svojevrsnu kulturnu odnosno narativnu kolonizaciju Balkana kako lucidno primećuje Vesna Goldsvorti u svojoj čuvenoj knjizi „Izmišljanje Ruritanije. Imperijalizam Mašte”. O Balkanu i Srbiji na početku 19. veka su u britanskoj javnosti vladali mnogobrojni stereotipi od kojih je najprisutniji bio da su to divlji i egzotični delovi Istoka.
Sa nastankom nacionalnooslobodilačkih pokreta i revolucija balkanskih naroda početkom 19. veka raste i pojačano interesovanje ondašnje javnosti za taj prostor i njegove narode. Postavlja se logično pitanje koji su razlozi uticali na britanske žene putopisci da kroče na tle najpre kneževine, a od 1882. godine i kraljevine Srbije. Vesna Goldsvorti smatra da je jedan od uzroka bio namera žena viktorijanskog doba da se i na ovom polju izjednače sa muškarcima, jer je to svojevrsno zanimanje do tada bila rezervisano jedino za njih. Takođe, put na Balkan i Srbiju bila je prilika da se pobegne od sumorne i dosadne stvarnosti, ali i želja da se sazna nešto više o prostoru, zemlji, narodu, gradovima, istoriji, kulturi, ali i jeziku, običajima, načinu ishrane, muzici, što je za prosečnog Britanca i Britanku toga vremena bila potpuna nepoznanica.
Zanimljiva je obrazovna i starosna struktura britanskih putnica. Uglavnom su imale visoko obrazovanje: književnice, novinarke, pravnice, lekarke, bile su dobrog imovnog stanja i prevashodno u životnom dobu između dvadeset i trideset pet godina. Jedan broj njih je na put u Srbiju krenuo u službi britanskog ministarstva spoljnih poslova, ali to su uglavnom bili izuzeci. Britanske putnice koje su dolazile u Srbiji u ovo vreme nisu se dugo zadržavale. Ostajale su tek nekoliko sati, par dana, eventualno nekoliko nedelja. Retko koja od njih se ponovo vraćala.
Po povratku u svoju zemlju držale su brojne javne nastupe, pisale knjige i tekstove u ondašnjim najuglednijim novinama i časopisima gde su iznosile svoje utiske sa putovanja. Zanimljivo je da je najveći broj njih negirao uvrežene stereotipe o Srbiji i srpskom narodu, kao o divljoj zemlji i primitivnom narodu. Upravo u tome i leži najveći značaj njihovih putovanja. Svojim javnim i publicističkim radom najefikasnije su brisale negativnu sliku koja se o nama na britanskom ostrvu godinama i decenijama izgrađivala.
Prva Engleskinja koja je stupila na tle kneževine Srbije u 19. veku bila je Džulija Perdju i to 1836. kada se vraćala sa putovanja iz Istanbula. Bila je očarana Beogradom iako se u njemu zadržala samo nekoliko sati. U leto 1850. godine u Srbiju je stigla i Lujza Hej Kar koja je bila bliska prijateljica Mine Karadžić. Tokom osamnaest dana pored Beograda obišla je i Obrenovac, Šabac, Loznicu. Ostavila je važne podatke o izgledu tadašnjih srpskih gradova. Takođe, ostaće upamćena po tome što je prva na engleski jezik prevela čuvenu knjigu Leopolda Rankea „Srpska revolucija”.
Srbiju su u tri navrata i to 1862, 1863. i 1864. godine posetile Georgina Mjur Mekenzi i Adelina Paulina Irbi i to u sklopu balkanske turneje kada su obišle i Makedoniju, Staru Srbiju i Crnu Goru. Kao rezultat njihovih brižljivih zapažanja nastala je 1868. godine voluminozna knjiga „Putovanja po slovenskim provincijama Turske u Evropi” za čije je drugo izdanje 1877. Viljem Gledston, veliki prijatelj slovenskih naroda napisao inspirativni predgovor u kome je izrazio svoje divljenje prema ove dve engleske putnice koje su objektivno prikazale stanje u kome se nalazila hrišćanska populacija u ondašnjim delovima evropske Turske. I one su obišle unutrašnjost Kneževine Srbije, između ostalih Jagodinu, Ćupriju, manastir Manasiju, Boljevac, Gamzigrad, Negotin, Majdanpek, Požarevac, Smederevo, kao i Beograd. U glavnom gradu srpske kneževine zadržale su se godinu dana. To vreme su iskoristile da se detaljno upoznaju sa unutrašnje političkom situacijom ali i da upoznaju najznačajnije predstavnike tadašnjeg političkog i kulturnog života.
Burni politički događaji početkom dvadesetog veka koji su potresli Srbiju ali i Balkan (Majska revolucija 1903, Aneksiona kriza 1908, Balkanski ratovi 1912-1913, Prvi svetski rat) dodatno su doprineli da britanske putnice nastave nesmanjenim intenzitetom dolaze u naše krajeve. Tako je Meri Daram, inače antropološkinja po struci, često posećivala Srbiju počev od 1902. godine i kao rezultat njenih boravaka nastala je čuvena knjiga „Kroz srpske zemlje”u kojoj je na objektivan i matematički precizan način predstavila srpsku istoriju, političku situaciju, izgled gradova i običaje stanovništva. Međutim, kasnije ona sve više počinje da zastupa albansku stvar, postaje vatreni albanski lobista i to će ostati do kraja života.
U Srbiji je skoro u isto vreme boravila lekarka Frensis Mej Dikinson sa svojim suprugom Džejmsom Berijem. Oni su prisustvovali krunidbenim svečanostima kralja Petra Karađorđevića, a zatim su skoro celu Srbiju obišli biciklima. Međutim, u Srbiju su se ponovo vratili početkom 1915. godine kada su na molbu Mabel Grujić, Amerikanke, inače supruge Slavke Grujića, srpskog diplomate u Londonu odazvale njenom pozivu da pruže medicinsku i humanitarnu pomoć ugroženom stanovništvu. Sa svojom medicinskom ekipom od pedeset pet članova, Frensis Mej i njen suprug su februara 1915. godine stigli u Srbiju i formirali specijalnu bolnicu u Vrnjačkoj Banji. Ukupno su nadzirali šest bolnica sa ukupnim smeštajnim kapacitetom od tristo šezdeset postelja. U ekipi su se nalazili lekari različitih specijalnosti, medicinske sestre, kuvarice. Tokom jednogodišnjeg boravka u ratom zahvaćenoj Srbiji ne samo da su lečili i negovali bolesnike, i ranjenike, već su se uspešno borili protiv tifusa. Jedno vreme su čak istovremeno lečili i negovali i srpske i austrijske vojnike. Zbog zahteva austrijskih vlasti morali su da napuste Srbiju februara 1916. godine. Po povratku u London objavili su i knjigu gde su izneli dragocena svedočanstva o strahotama Prvog svetskog rata.
Osim ovog bračnog para tokom Prvog svetskog rata Srbiju su pohodile i druge poznate i manje poznate Engleskinje koje su pružale nesebičnu moralnu, materijalnu, humanitarnu i medicinsku pomoć lokalnom stanovništvu. Javnost su već dobro poznate Flora Sands, Elsi Inglis, Sinkler Stobart, Izabel Haton, Frančeska Haton.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


