Dolina leptira (ne) postoji

Čuveni izraelski humorista Efraim Kišon napisao je mnogo duhovitih humoreski i kratkih priča. Jedna od njih, "Dolina miliona leptira" mi se, već godinama, vraća u sjećanje i što sam duže u rasijanju, ima sve više smisla.

To je priča o piščevom putovanju na ostrvo u Mediteranu, čuveno po dolini u kojoj žive milioni najljepših leptira na svijetu. Do staništa leptira  se teško dolazi, a kada se najzad stigne put do te neopisive ljepote i raskoši je dug i mukotrpan, jer nema puteva, a vodič nije baš najsigurniji kako se do doline dolazi. Nakon dugih sati hoda, turistima iscrpljenim od vrućine i napornog puta, vodič priznaje da ta dolina u stvari i ne postoji, i da je to samo varka da se privuku turisti, i uzme neki dolar, marka, funta. Svi su, naravno, ogorčeni i beskrajno ljuti, i svi se kunu da će, čim dođu natrag kući, razotkriti te gnusne laži o dolini miliona leptira. Ali, na povratku sreću novu grupu turista, koji ih  zajapureno, puni nade, pitaju Kakva je ta dolina? Svi ovi koji se vraćaju u glas povikaše: "Ma to je nešto predivno, morate apsolutno to da doživite, prekrasno je!!".

Naravno, nisam morao sve ovo da napišem da bih rekao ono što je naš narod sažeo u rečenici: "Da komšiji crkne krava..."

Ipak, nije sve tako jednostavno kao što narod kaže. „Dolina miliona leptira“ to jest Zapad na koji sam i ja tako gledao prije nego što sam se na njemu obreo, je divan san, san američkih filmova, kratkih odlazaka u Evropu, i nadasve, priča o onima koji su tamo uspjeli, napravili karijere, "nešto postigli".

Ti i takvi su iz inostranstva dolazili skupo obučeni, džepova punih stranih valuta, sa slikama svojih kuća i automobila, i bez puno riječi u nama palili nadu da ćemo i mi jednom vidjeti tu dolinu raskoši i neviđene ljepote, i u njoj živjeti.

U Kanadi sam od 1993, prije toga dvije i po godine u Engleskoj, i kažem svima koji hoće da čuju: dolina miliona leptira ne postoji. Postoje krv i znoj, težak rad i svakodnevna iskušenja, strah i stres. Postoje i velike kuće, dobri automobili, kreditne kartice, krediti, sve što imate dugujete bankama, i trpite svakojaka poniženja, da vam neko, kao narkomanu koji zavisi od dnevne doze, ne oduzme tu vještačku, namještenu raskoš.

Mi smo sve ostavili u otadžbini, zapucali u inostranstvo, sa nešto malo para i dva kofera mekih stvari. Ušli smo u prazan stan, skrpili neku kintu da kupimo krevet, sto i stolice, od drugara dobili fotelju, a ispred bogatih kuća pokupili kauč koji njima više nije trebao (trik je da pretekneš „kolege“ iz gradske čistoće, da ga oni prvi ne pokupe i ne odvezu na đubrište).

I tako neko vrijeme, mic po mic, pa vidi čuda: kada smo se prvi put selili, dva dana smo, uz pomoć prijatelja, prenosili kofere, namještaj, bijelu tehniku, kućanske aparate, kompjutere i televizore. Onda smo počeli da tražimo posao.

A posla, nema. Ima, ali onih najgorih, minimalac na sat. Dobro, mora da se živi, 'ajde da se radi, bilo šta. Pa opet mic po mic, počeli da radimo u struci, neko ranije, neko kasnije, neko nikad, neko manje, neko više uspješno. Porasla nam je kupovna i kreditna moć, nisu nam više dovoljna dva televizora, prvi u podrum, drugi u spavaću sobu, a za dnevnu sobu veliki, ogromni, da ide uz kožni namještaj (staru fotelju smo dali drugarima koji su tek stigli, a kauč izbacili ispred kuće, da uzme neko kome treba, i ko je brzi od smetljara). Kuće? Naravno.

Automobili? Jedan za mene, za posao, jedan za ženu, za posao i kupovinu, jedan za malog Luku za na fakultet, jedan za malu Maju, za... Pa treba joj auto, nek ima. Svima mobilni, što za posao, što za ne daj Bože. Radnje pune k'o oko, svega ima, ko da odoli? Vadi kartice, plaćaj na odloženo. Rijetki su među nama koji su uspjeli da se otmu toj groznici.

Onda smo podvukli liniju, i shvatili da nemamo ništa. Ali onda odemo u Srbiju. Skupo obučeni, džepovi puni dolara, eura, funti, opremljeni digitalnim kamerama umjesto slike u novčanicima. I tako posjetimo deda Milutina u bolnici, odemo u SUP da izvadimo pasoš. Svratimo do opštine da vidimo gdje je to zapelo oko one kuće u Banji, na sud da uzmemo izvod iz katastra. Pa shvatimo da nije sve tako crno tamo odakle smo došli, tamo gdje se zna red, gdje su bolnice i klozeti čisti, gdje se zna "ko drži visak a ko miješa malter". Tamo "kod nas" nema gužve na šalterima, u autobus se ulazi u redu, birokratija radi svoj posao uz osmijeh i snishodljivu ljubaznost. Tamo, "kod nas" policajac stane da nam pomiluje dijete i da mu lizalicu, a vatrogasci mašu iz crvenih kamiona. Tamo, u dolini miliona leptira... Čekaj, pa nema te doline! Kakva sad dolina, pa to je samo krv, znoj i suze! Ma jeste, ali...

Srdačno vaš,