Četvrtak, 23.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Tri metka koja su zaustavila san o trajnom miru

Tri metka koja su zaustavila san o trajnom miru
Из филма „Рабин, последњи дан” (Фото Промотивне фотографије)

Venecija, Lido – U iscrpljujućoj trci za osvajanje „Zlatnog lava” 72. Venecijanskog festivala trenutno stanje je sledeće. Na kritičarskoj listi još uvek dominantno vodi film „Frankofonija” ruskog reditelja Aleksandra Sokurova. Prijatno iznenađenje je i to što je ovaj elegično-filozofski, dokumentarno-igrano-eksperimentalni film kao velika posveta civilizacijskim tekovinama, ali i kontroverzama Evrope, na prvom mestu i po glasovima publike.

Kritičari i publika su u apsolutnom saglasju i oko mesta broj dva. Zauzeo ga je film „Rabin, poslednji dan” starog venecijanskog znanca – izraelskog reditelja Amosa Gitaija. Ovo saglasje ima velikog opravdanja. Reč je o moćnom i provokativnom političkom trileru. O istinitoj priči o ubistvu izraelskog premijera, nobelovca Jicaka Rabina (4. novembra 1995), koji je bio i ostao simbol iskrene volje za trajnim mirom na Bliskom istoku. O Rabinovim ljutim političkim protivnicima, desničarima koji su kreirali atmosferu u kojoj je Jigal Amir, dvadesetpetogodišnji atentator, ortodoksni Jevrejin ekstremista, bio samo „produžena ruka”. O istrazi ubistva koji je sprovodila Šamgarova komisija pod vođstvom Meira Šamgara, predsednika izraelskog Vrhovnog suda, tokom koje je na svetlost dana izašla sva problematičnost društva definisanog brojnim verskim, ideološkim i kulturološkim tenzijama, od kojih većina još uvek postoji. Posledice Rabinovog ubistva i te kako se osećaju i danas, 20 godina od tog tragičnog događaja kada su tri metka, u jednoj noći (posle rabinovog političkog govora na centralnom trgu u Tel Avivu), raspršila dugo sanjani san o trajnom miru.

Po tome kako je koncipiran – iznošenje svih detalja i utvrđenih činjenica tokom istrage Šagmarove komisije, uz obilato korišćenje autentičnih snimaka među kojima je i snažan „antirabinovski” govor mržnje tada dvadeset godina mlađeg Benjamina Netanijahua, aktuelnog izraelskog premijera... – Gitaijev film govori koliko o prošlosti toliko i o sadašnjosti Izraela i predstavlja snažan doprinos obeležavanju dvadesetogodišnjice od tragične pogibije Jicaka Rabina. Po rediteljskom postupku, ovo je još jedno od veoma uspelih dela u kojima se zamagljuje granica između fikcijskog i nefikcijskog, igranog i dokumentarnog filma. I zato je „Rabin, poslednji dan” dodatno primamljiv.


Rejf Fajns kao hiperaktivni muzički producent u filmu „Veliki pljusak” Luke Guadanjina

 Jasno je da je Amos Gitai dodatno bio motivisan da secira političku klimu i delovanje pojedinaca i grupa, što je sve zajedno dovelo do ubistva Rabina, kao i to kako su tokom poslednje dve decenije izgledi za mir između Izraela i Palestine i izgledi za normalan (su)život potpuno nestali. Za njega je, kako je to na Lidu izjavio, film „Rabin” i duboko ličan. „Odlučio sam se za njega ne samo kao reditelj, već i kao izraelski državljanin. Mislim da je ovo glas iz sećanja koji treba da se čuje”, kaže Gitai izražavajući i zabrinutost zbog „rastućeg uticaja nasilničkog jevrejskog verskog podzemlja na sekularno izraelsko društvo, to je bolest koja može da uništi demokratsku ideju da je Izrael osnovan kao politički, a ne verski poduhvat, posle duge istorije patnje jevrejskog naroda”.

 U razgovoru za „Politiku”, tokom kojeg je konstatovano da će film u Izraelu izazvati žustre debate, a govoreći o sopstvenom viđenju značaja političke figure Jicaka Rabina, Amos Gitai, između ostalog, kaže: „Bio je harizmatična ličnost, sa jedinstvenim pristupom koji se da svesti na jednostavnost, integritet i direktan razgovor. Bio je naizgled miran i skroman političar koji je ponudio alternativnu političku tezu da donošenje mira znači priznanje da i ’drugi’ postoji i da mir ne može biti unilateralan. U tome je suštinska razlika između Rabinovog mirovnog projekta i trenutnog stanja u Izraelu, u kojem se sve zasniva na strahovitoj borbi za vlast.”

Život nije rokenrol

 I italijanski maestro, scenarista i reditelj Marko Belokio, poznat po svom buntovništu spram religioznih institucija i političkom subverzionizmu, u svom novom filmu „Krv moje krvi” nudi refleksije na sopstveno odrastanje, život i stvaranje u katoličkom svetu. U svetu u kojem je hipokrizija – onih koji se iz želje za sticanjem moći samo pretvaraju da su vernici – često dominira nad časnom posvetom života solidarnosti i brigom za druge. Smestivši radnju filma u gradić svog detinjstva – Bobio na severu Italije, Belokio kroz dva istorijska perioda (početak 16. veka, doba inkvizicije i današnjicu) i kroz glumačko učešće sina Pjera Đorđa, ćerke Elene i brata Alberta, tvori kompleksnu priču o istorijskom i porodičnom nasleđu koje može da uguši ljubav i strast i veru u suštinske vrednosti...

Njegov mlađi kolega, italijanski reditelj Luka Guadanjini, prilično hrabro se odlučio za još jedan rimejk filma „Bazen” Žaka Deraja (sa Romi Šnajder i Alenom Delonom), učinivši to kroz neku vrstu energičnog omaža rokenrol svetu s kraja dvadesetog veka. Svetu ljubavi, lepote, želje, strasti, seksa i seksualnosti, muzike, opasnosti, kakav više ne postoji. Svoja četiri aktera u „Velikom pljusku” (A bigger splash), otkupila ga je kuća Megakom za prikazivanje u Srbiji, čije likove tumače Tilda Svinton (rok legenda Marijen Lejn), Matijas Šeonerest (njen partner Pol), Rejf Fajns (hiperaktivni muzički producent i bivši Marijenin ljubavnik) i Dakota Džonson (producentova ćerka sa ponašanjem prave Lolite), Guadanjino je smestio na ostrvo Pantelerija, bliže Tunisu nego Italiji. Otuda se u tom elitnom, dekadentnom i intimnim dramama nabijenom bogatunskom muzičkom svetu pojavljuju i izbeglice sa severa Afrike, što filmu „Veliki pljusak” daje na aktuelnosti i na neočekivan način ga udaljava od filmskog uzora, Derajevog originala...

Sav u belo „obojen”, prestilizovani futuristički film „Jednaki” američkog reditelja Drejka Doremusa (sa Kristen Stjuard), nije ostavio velikog traga mada mu ne sporim estetske vrednosti. Slično je i sa filmom „U potrazi za Grejs” Australijanke Sju Bruks, u kojoj autorka jedan događaj razmatra iz nekoliko različitih uglova svojih aktera, pa i sa filmom „Beskrajna reka” južnoafričkog autora Olivera Hermamusa.

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.