Naši roditelji u tuđini

Nakon objavljivanja mog prvog članka o životu u inostranstvu, mnogi su me ohrabrivali da ponovo nešto napišem i da to objavim na istom mjestu u „Politici”. Isprva nisam imala ideju o čemu bih pisala, a s obzirom na to da nemam dara za književnost, mislila sam da je moje dopisništvo sa redakcijom „Politike” završeno.

Međutim, shvatila sam da ima nešto što nisam dotakla sa dovoljno detalja i što je ostalo nedorečeno, a to je sudbina i životna priča naših roditelja. Kada to kažem, ne mislim samo na moje roditelje nego na jednu cijelu generaciju ljudi, penzionera, koji su ovdje došli za vrijeme ili poslije rata (devedesetih godina), potpuno neplanirano, prateći svoju djecu koja su napustila zemlju u potrazi za mirnim životom. Koliko god je nama bilo teško u početku i koliko god uspomene u nama još žive i traju, sve je to zanemarljivo u poređenju sa onim što su oni doživeli i osećali.

Kada živiš u ratnim okolnostima nekoliko godina i kada se svaki dan boriš za goli život, za komad hljeba, jaje, za grijanje, vodu i glavicu luka, kao što je to bio slučaj sa mojim roditeljima, onda je najprirodnije rješenje da pokušaš da pobjegneš iz te situacije i pridružiš se svojoj jedinici negdje u bijelom svijetu – ma gdje to bilo.

Poslije nekoliko decenija mirnog i uljuljkanog života u Sarajevu, a zatim nekoliko godina ratnih strahota, ali i toplog i ljudskog druženja sa prijateljima i komšijama s kojima su dijelili ne samo poslednji krompir ili konzervu iz ratnih rezervi nego i svakodnevni strah i brigu za život i zdravlje, moji su donijeli odluku da ostave sve i dođu u Kanadu, nakon mog dugačkog i očajničkog ubjeđivanja. Tada nisam mogla da shvatim zašto je bilo tako teško odlučiti se na taj korak. Sada shvatam.

Ostavili su iza sebe sve što su sticali decenijama, stan, vikendicu, kuću na moru, auto. Ostavili su svoje dugogodišnje prijatelje, kolege i komšije, grad u kome su živjeli više od trideset godina. Sve stvari iz stana su pred odlazak podijelili komšijama – namještaj, knjige, slike – i u Kanadu došli sa dva kofera puna odjeće, koja je za ovu klimu bila potpuno neprimjerena i nepraktična.

Cijeli život u dva kofera, nešto fotografija, jedna keramička zdjelica za šećer i vretenasta metalna vaza koju je mama nekad kupila na službenom putu negdje u inostranstvu. To je ono što je ostalo od dvije duge karijere i nekoliko decenija odricanja. Kažu neki, gledajući sa strane, nek je živa glava, biće svega, ali nije sve baš tako jednostavno. Sada mi je jasno.

Dvoje ljudi koji su u bivšoj domovini uvijek imali respekt i uvažavanje, vrijedno radili i zaradili penzije, cijeli svoj život živjeli časno i pošteno, došli su ovdje sa šezdesetak godina da počnu iznova.

Kad prođe euforija zbog ponovnog susreta sa svojim djetetom i njenom porodicom i prvo oduševljenje što si izvukao živu glavu u ratu i napokon vidio svoje prvo i jedino unuče, stvarnost ti zakuca na vrata i shvatiš da je kasno da počneš iznova i da si ovdje na teretu i novoj državi i svome djetetu.

Za moje roditelje nije moglo biti gore kazne. Moja mama uvijek kaže da je prirodno da roditelji daju djeci, i da su tada sretni i roditelji i djeca, a da su, kad se uloge promijene i djeca počnu davati roditeljima, nesretni i jedni i drugi. Ne slažem se baš s ovim poslednjim, ja uživam u svakom trenutku provedenom sa mamom (i tatom, dok je bio živ). Slavim činjenicu da još imam majku i da joj još mogu ugoditi i ponekad izmamiti iskreni osmijeh, ali, pošto sam i ja roditelj, potpuno razumijem. Sada razumijem.

Ova zemlja ih je prihvatila i obezbedila im uslove za udobnu starost, dodijelila im penzije, iako ovdje nisu radili ni dana, državljanstvo, besplatno liječenje i lijekove i mnoge druge pogodnosti. Sa jezikom se slabo snalaze, kada je način života u pitanju još manje, žive u svojim malim stanovima, gledaju našu televiziju, čitaju naše novine i hrane se hranom iz naših prodavnica i restorana. Mirisi sarme i palačinki šire se hodnicima zgrade, a zvuci naše muzike i teniskih mečeva u kojima Đoković pobjeđuje uvijek će ti pokazati put do stana nekog od naših roditelja.

Drže se zajedno, posjećuju se, hvale se i ponose svojom djecom i unucima, žale se jedno drugom na svoje bolesti i savjetuju o liječenju. Polako ispraćaju jedno po jedno…

Sanjali su o udobnoj penziji, o ljetovanjima na Jadranu sa svojim unucima, o druženju sa svojim prijateljima i komšijama u staračke dane, a svoj će život završiti ovdje, u dalekoj zemlji kanadskoj. Blizu svoje djece i unuka, ali daleko od života koji su gradili i zamišljali.

Sada sve potpuno razumijem.

Vesna, Toronto, Kanada