Glumac i političar su trula koalicija
Nikola Đuričko predvodi glumačku ekipu predstave „Slučajna smrt jednog anarhiste” Darija Foa koja će premijerno biti izvedena u petak, 22. aprila, na sceni Studio Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, u režiji Maje Maletković. U glumačkoj ekipi su i Bojan Dimitrijević, Nikola Rakočević, Miloš Samolov, Marta Bjelica i Joakim Tasić.
Dario Fo u svojoj drami „Slučajna smrt jednog anarhiste” bavi se epizodom iz perioda italijanske istorije poznate kao „Godine olova”, odnosno talasom terorističkih napada s kraja šezdesetih godina prošlog veka.
Šta je u fokusu vašeg scenskog čitanja ove drame, budući da je sam Dario Fo preporučio da je treba prilagoditi lokalnim društveno-političkim prilikama?
Svakako da treba uvažiti sugestiju pisca Darija Foa. Naša autorska ekipa razgovarala je pre početka proba o tom posrbljavanju samog komada i činilo nam se da nam to, ipak, izbija iz ruku zanimljivu stvar: samu epohu koja ima toliko toga čarolikog i nostalgičnog. Mislim da publika i kada gleda Šekspira u klasičnoj postavci neminovno povezuje to sa današnjim trenutkom, jer čovek ne može da živi van svog vremena. Mi smo se odlučili da ne pravimo tu vrstu intervencija, ostavili smo tekst kakav jeste. Priča se događa u Italiji s kraja šezdesetih, odnosno početka sedamdesetih godina prošlog veka.
Moja fascinacija delom Darija Foa jeste što on to radi kroz komediju, i to kroz najobičniju narodsku komediju. To je ta tradicija italijanske komedije koja počinje još od Felinija, pa i pre toga... U ovom slučaju reč je o komediji situacije u kojoj Fo dovodi policajce. Oni su deo represivnog sistema koji bi trebalo da služe da se izbore sa istinom, a ovde su u poziciji da razotkriju ceo mehanizam kako lažu i bave se stvarima koje nemaju veze sa životom. Oni sve vreme konstruišu jednu neistinu.
Kako se Foova uloga Ludaka uklapa u spektar junaka koje ste do sada radili: Jago, Kandid, Trepljev, Danton, Leon, Oberon...?
Citiraću kolegu Nikolu Rakočevića koji je primetio: Ludak je najtrezveniji, a ljudi koji treba da se bave istinom najviše lažu. To je paradoks. Dario Fo je priču smestio u komediju što je genijalno. Koliko god da je tragičan povod njegovog komada: ubistvo anarhiste kojeg su najverovatnije bacili kroz prozor ili je pod nerazjašnjenim okolnostima izleteo kroz prozor, pao je pravo novinarima pred noge. I da se to nije desilo, verovatno komada ne bi bilo. On je izmislio Ludaka koji se infiltrira u policijskoj stanici, ima princip kao revizor, ima neki sudija kojeg se oni boje... Ludak ima slobodu da izgovori šta hoće, on ima bolest histriomaniju koja mislim da ne postoji, već je Fo izmislio. To je, kaže, od histrion – glumac. On voli da glumi različite uloge. Ja sam onda verovatno bolestan od te bolesti, jer isto tako volim da igram različite uloge. U radosti sam što imam priliku da igram ovog junaka, jer ima puno života i soka za glumca.
Kultura je kao kiseonik. U JDP-u je nekada bilo i po 14 premijera, danas svega dve-tri... Šta se desi kad nam nedostaje kiseonik?
Pa ništa, padnete u nesvest bez najave. To se zove hipoksija i vrlo je strašna stvar. Čini mi se da ne možete mnogo unapred da primetite da će vam to nedostajati. Neko kaže: ima mnogo gladnih ljudi, ne primaju plate. Ti kažeš da to jeste strašno. Koliko god svi voleli da nas razdvajaju, osećamo ljude oko sebe. Ako je jedan tužan, svako od nas oseća deo te tuge, ali priča se o velikim gubitašima kojima država daje ogromne subvencije. Sve što su uštedeli smanjenjem penzija, plata, daje se za subvencije železnice i drugih čudesa da bi se stvorio socijalni mir. Mislim da nisu stvari postavljene na prave noge. Hajde da utvrdimo kao društvo šta su naši prioriteti. Ako je naš jedini prioritet da budemo ponovo izabrani na funkcije i da partija ima sve poluge vlasti da bi pojedinci uživali sve blagodeti društva, onda neću da se složim s tim. Ali, ako su naši prioriteti zdravstvo, školstvo, kultura, reforma penzionog sistema, mislim da hoće svi da se uključe zdravorazumski.
Tvrdite da promene treba da budu sistemske. Koji je po vama spasonosni model opstanka kulture kod nas?
Dubinski! Velika se pomama digla, posebno posle izjava pojedinih reditelja da je užasan problem glumaca. Ukupan broj zaposlenih glumaca u Srbiji jeste oko 300 ljudi. U ministarstvu unutrašnjih ili spoljnih poslova... imate po više od 300 zaposlenih koji sigurno primaju duplo veće plate od nas. Da bi kultura bila dostupna, morate reći: To nam je važno. To ne donosi profit, partijske poene. Ne možete se samo voditi logikom: mi tu ne možemo ništa da ukrademo, ne možemo da uzmemo proviziju od toga. Suštinsko pitanje jeste pitanje finansiranja političkih partija i odatle potiče svaka korupcija. Dok god se to ne razreši, mi nećemo moći da se pomerimo sa mrtve tačke. Mogu da dođu i neki novi ljudi na vlast, oni će manje-više isto da se ponašaju i kao što vidite udružuje se levica sa desnicom i obrnuto. Vi zapravo nemate nikakav politički stav. Svi su manje-više nacional-socijalisti.
Živite, tvrdite, u Beogradu u 12 ulica ukupno?
Pariz je neko nacrtao sa pet bulevara koji su i danas zaštitni znak tog grada. Mi se ovde još borimo sa urbanističkim planom koji najčešće postaje privatno vlasništvo. Veliki deo grada je partija na vlasti uzurpirala od građana Beograda, bez transparentnog: kako će to da zidaju. I taj Beograd na vodi je možda divna ideja i mi se svi možemo zakleti u majku da je to superstvar. I to jeste superstvar koju niko neće da spori, ali, gospodo, to je naša imovina. Nije vaša dedovina. Znači, ne možete vi o tome da odlučujete. Mi svi treba o tome da odlučujemo i to je ceo matiš.
U jeku smo predizborne kampanje. I ovoga puta pojedini glumci su isturene političke figure. Glumac i političar, kakva je to „koalicija”?
To je trula koalicija iz interesa i sa jedne i sa druge strane. Nemam ništa protiv nje. I mi kao slobodni građani imamo pravo, čak i obavezu posebno u ovakvim mladim demokratijama kakva je naša koja, koliko se sećam, nema ni 20 godina. Znači, jedva je punoletna, čovek je još u toj fazi da hoće da pravi gluposti kada ima 18–19 godina. Moramo pomoći našoj mladoj demokratiji, tako da kolege podržavam i dajem im puno pravo da učestvuju u našem političkom životu. Što da ne. Jedino tu postoji problem što partije to zloupotrebljavaju, sete se glumaca i mojih kolega baš kada dolaze izbori. Kad izbori prođu život nastavljaju tamo gde su bili.
U ovom trenutku svaka partija je spremna da primi bilo kojeg pojedinca koji će im doneti makar jedan glas. I dalje primećujem da svako gleda sopstveni interes i džep, a ja bih voleo da mi kao društvo promenimo osnovni princip. A to nije moj stomak, moj džep, već nešto što je iznad svega: bolja budućnost Srbije, kako oni izgovaraju na mitinzima, ili kultura, zdravstvo, školstvo u Srbiji. Sećate se samo kao su poludeli što su morali da pokažu kako se finansiraju. Čini mi se da oni vole da tu stvar uljuljkaju. Da kažu da je to toliko blatnjava stvar da će svako ko se u to upetlja da izgubi. Ostavi nas na miru da mi krademo, da živimo na tvojoj grbači, a ti smisli šta ćeš. Evo ti rijaliti, izmišljaćemo ti neke gluposti. Sve ćemo da uradimo, samo ti nemoj da pitaš gde ćemo da trošimo tvoj novac.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


