Ima li slavistike van slovenskih zemalja
Devetnaestovjekovno praskozorje lingvističke slavistike nosi neizbrisiv pečat poslenika iz neslovenskih zemalja – Brugmana, Šlajhera, Mejea, Vajana i mnogih drugih. Slovenska filologija u neslovenskim zemljama, kako lingvistička tako i književnoistorijska, nastavila je da štedro prinosi ovoj disciplini tokom dobrog dijela minulog stoljeća. A onda, u posljednjih tridesetak godina, svjedočimo procesu rastakanja neslovenske slavistike na lingvistiku i uporednoknjiževna istraživanja, oboje na materijalu slovenskih jezika i kultura.
Tako onda imamo unekoliko shizofrenu situaciju da u neslovenskim zemljama postoje slavistički odsjeci, organizacije i časopisi, a naučnoistraživački rad nije slavistički nego opštelingvistički odnosno uporednoknjiževni.
Dva su moguća izlaza iz ovog raskola – ili da se rečeni odsjeci i organizacije raspuste ili da se istraživački rad, makar djelomično, vrati u slavističku maticu.
Ja se zalažem za ovo potonje. Temeljno pitanje na tom putu povratka glasi: šta je karakteristično za slovenske jezičke kulture u cjelini i svaki pojedinačni među njima umjesto trenutno preovlađujućeg: kako se na građi slovenskih jezika i kultura mogu pokazati opštelingvističke ili opštekulturne zakonomjernosti. Prvopomenuta optika je slavistička a potonja opštelingvistička odnosno uporednoknjiževna.
Budući slavista jezikoslovac, ukazaću na područje mogućeg preobraženja lingvistike na slavističkom materijalu u slavističku lingvistiku.
Slovenska leksika odlagalište je (i time moguće iskopište) kulturnih obrazaca: svojeobraznih pojmova, širokoprihvaćenih vrijednosti, ustoličenih postupanja. Ne radi se tu samo o riječima vezanim za kulturu i „jezičkoj slici svijeta”, o čemu se mnogo piše, nego o znatno širim oblastima koje se mogu svrstati u tri sloja: dubinski, razmjenski i površinski.
S jedne strane, kulturni identitet govornika slovenskih jezika određen je specifičnim konfiguracijama leksema i leksikona. Ove karakteristike u dubinskom leksičkom sloju otporne su na promjene i intervencije. S druge strane, to koliko određeni jezik posuđuje leksiku (ili je ne posuđuje) i iz kojih izvora, dakle razmjenski leksički sloj, smješta njegove govornike u određene kulturne krugove (evropski, bliskoistočni itd.). Konačno, dinamika dijaloga leksičkih normativaca i govornika standardnog jezika dodatno određuje kulturni identitet u površinskom sloju, podložnom naglim promjenama i intervencijama.
U svakom od rečenih slojeva postoje mogućnosti interdisciplinarnih istraživanja i povezivanja traženja slovenskih specifičnosti sa ustoličenom tradicijom međukulturne antropologije i psihologije (od Hola preko Trijandisa do Hofstedea i Nizbeta). Neslovenska slavistika ovom istraživačkom toku može doprinijeti ne samo neslovensko-slovenskim kontrastom nego i uspostavljanjem konzistentne metodologije i rakursa znatno šireg nego u slovenskom svijetu.
Ovakav slavistički pogled sa neslovenske osmatračnice može obogatiti slična prezanja u slovenskim zemljama (Kornilov, Šmeljov, Bartminjski, i drugi) a i zaliječiti pomenutu shizofreniju neslovenske slavistike.
*Autor je profesor slavistike i šef Odseka za germanistiku, slavistiku i rumunistiku na Državnom univerzitetu Arizone. Njegova nova knjiga „Lexical Layers of Identity. Words, meaning, and culture in the Slavic languages” (pod ugovorom, Cambridge University Press, 2019) zalaže se za oživljavanje slavističke lingvistike.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.
