Četvrtak, 18.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Moć desnice

Moć desnice

Najavljen kao „svesrpski sabor slobodnih ljudi”, miting podrške Radovanu Karadžiću i protest protiv Borisa Tadića održan u utorak bio je praktično prvi svesrpski sabor desnice. Ili bar onih političkih snaga koje bi po svojim programima, javnim nastupima i delovanju trebalo da budu na desnici. Haško pitanje okupilo je na bini na Trgu Republike predstavnike Srpske radikalne stranke, Demokratske stranke Srbije, Nove Srbije. Ispred bine, osim simpatizera ovih stranaka, nalazili su se predstavnici većeg broja desničarskih nevladinih organizacija i udruženja i neformalnih grupa, od „Obraza” do navijačkih grupa. Da bi desna scena bila kompletna, nedostajale su praktično samo dve uticajnije stranke, Srpski pokret obnove i G 17 plus, koji se, naizgled paradoksalno, nalaze u levičarskoj vladi.

Osim što vlada tek treba da se dokaže kao „socijalno odgovorna”, paradoksa nema i stoga što se podela stranaka ne kreće oko pitanja socijalne jednakosti ili smanjenja ekonomske nejednakosti, a ona su jedna od onih po kojima se stranke tradicionalno dele na leve i desne. Osa podele danas se kreće oko tri za Srbiju i njenu budućnost suštinska i međusobno prepletena pitanja: Kosova, pod jedan, evropskih integracija i Haga. I ona su svodiva na jedno: Kako braniti nacionalni interes? Na jednoj strani su se našle nacionalne, patriotske, nacionalističke, ekstremističke stranke, na drugoj su proevropske i reformske – već zavisno od toga o kojoj stranci i organizaciji je reč i kako ih ko naziva. Otuda desnica na levici (SPO i G 17 plus), a stranka koja nastupa sa bar nekim levičarskim obeležjima na desnici (SRS).

Koliko je snažna desnica? Pojam desnice je decenijama u Srbiji i otuda nije čudno što stranke i udruženja i danas izbegavaju da se na taj način deklarišu. Većina će za sebe reći da pripada političkom i ideološkom centru. Ili će reći da se stranka ne nalazi na desnici već se pozicionira „desno od centra”. U javnom govoru socijalističke Jugoslavije, desnica je reakcionarna, konzervativna, nazadna, izdajnička, sebična, nenarodna. Osamdesetih godina tim pojmom kršteni su svi oni koji su rušili „socijalistički samoupravni sistem” i „bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti”, tj. oni koji su se zalagali za višestranački sistem i slobodu mišljenja. Devedesetih su desnicu činile sve one stranke i svi oni pojedinci koji nisu bili SPS ili nisu bili u dosluhu s njim, uključujući i današnjeg partnera ove partije, Demokratsku stranku. Od 2000. do danas pod desnicom mahom se podrazumevala ekstremna desnica i rečnik je počeo da se menja u trenutku kada je na neki način morala da se podvuče razlika između, na primer, Nacionalnog stroja i SRS-a.

Uticaj desničarskih nevladinih organizacija i neformalnih skupina je nemoguće izmeriti, ali je činjenica da njihov broj iz godine u godinu raste i pored incidenata i ekscesa u čijem središtu se nalaze. Stranke desnice, narodnjaci i radikali, na izborima od 2003. do ovogodišnjih osvajale su između 1,3 i 1,8 miliona glasova. U svakom slučaju, može se zaključiti da desnica zauzima nemali javni prostor.

Kad je reč o odbrani nacionalnih interesa, stiče se utisak da stranački organizovan deo desnice za sada nema jasne odgovore na pitanja koja se postavljaju, niti snage da potraži nova rešenja. Paradigma za konfuziju je lider NS Velimir Ilić. Po hapšenju Karadžića, Ilić je bezmalo istovremeno konstatovao korist koju će Srbija imati zbog toga i osudio hapšenje. Na mitingu je rekao da je došao da žigoše izdajnike (one koji su uhapsili Karadžića), dok je nekoliko dana kasnije, u intervjuu „Kuriru”, izjavio da bi prethodna vlada, vlada Vojislava Koštunice, jednako kao i novoizabrana izručila Karadžića, ali bi to učinila „dostojanstveno”.

Desnica je odbranu nacionalnih interesa zasnovala na otporu zahtevima međunarodne zajednice u granicama za koje je smatrala da su razumne. Da bi otpor međunarodnoj zajednici bio funkcionalan, narodnjacima i radikalima je bio potreban nacionalni konsenzus i to onakav kakav su za deset godina stvorili kosovski Albanci boreći se za nezavisnost pokrajine. Tog konsenzusa, jednostavno, nije bilo. I to je verovatno veći udarac za desnicu od činjenice da su zauzeli opoziciona mesta u parlamentu.

Komentari39
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.