Utorak, 23.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Naš dug Meši Selimoviću

Naš dug Meši Selimoviću
Браћа Селимовић – Шефкија и Меша (Фото: „Википедија”)

Želim da pohvalim „Politikine” feljtone, posebno one koji rekonstruišu kulturne prilike u kojima su rođeni i stasavali naši istaknuti pisci. Ova orijentacija urodila je pre nekoliko meseci veoma dobrim feljtonom Tihomir Petrovića o socijalnim okolnostima u kojima su stvarali najugledniji srpski književnici, potom smo čitali krajnje iskrene dnevničke zapise Milovana Đilasa o poslednjoj deceniji njegovog života, a u ovim vrelim danima – kao pravo osveženje – pratila sam feljton Milivoja Pavlovića o Meši Selimoviću, velikom srpskom piscu, uz to i piscu iz lektire. Kao đaci možda nismo dobro razumeli sve dimenzije Selimovićevog višeslojnog dela. Sad, kao odrasla osoba, pronalazim nove dokaze da je reč o voluminoznom opusu i dragocenoj etapi u razvoju srpske književnosti.

Povod za ovaj feljton bila je četrdeseta godišnjica od Mešine smrti, što je drugim medijima uglavnom promaklo, kao da mi imamo mnogo pisaca tog nivoa. Pokazalo se – „Politika” ume s velikanima, oduvek; a ovim feljtonom ispravila je grešku nastalu u času Selimovićevog odlaska. Kao što Pavlović podseća, vest o smrti bila je doneta na unutrašnjim stranama, dok je prva bila rezervisana za tekst povodom sedamdesete godišnjice rođenja (tada još živog) Petra Stambolića.

Jedna od vrednosti feljtona o Selimoviću leži u tome što on povremeno doseže i izvan granica naslovne teme. Osvrnuću se na nekoliko aspekata.

Za književnu teoriju veoma je koristan način na koji je Selimović objasnio vezu između biografije autora i sadržaja književnog dela. Za pobornike biografskog metoda dragoceno je saznanje o modalitetima transformacije pojedinih ličnih zbivanja u umetničku prozu. Meša je to uradio maestralno: čekao je da prođe dvadesetak godina, da se „gradnja” smiri i udalji od vremena zbivanja unazad, kao Andrić u „Prokletoj avliji” i drugim romanima. Nije to bila nikakva igra s cenzorima, već duboka autorska potreba da konkretnu životnu gradnju preoblikuje prema užasima žanra, nezavisno od ličnih emocija zbog tragedije koja se dogodila.

Zato „Derviš i smrt” nije roman koji prepisuje neki konkretan život, lična osećanja ožalošćenog brata i sopstvena iskustva s vlastima, već univerzalno umetničko delo u kojem se otelovljavaju iskustva čitavog niza generacija, njihovih stvarnih doživljaja, ali i piščeve mašte. O tome u razgovoru s Pavlovićem govori i sam Selimović, napomenuvši da roman nije kopija njegovog života, niti se misli književnih junaka mogu uvek i u svemu pripisivati autoru romana „teretne zemlje” u kojoj, u glavnom gradu, četiri bogomolje četiri različite konfesije otkucavaju različito vreme. To je prvi primetio Andrić ali, kao što se vidi iz Pavlovićevog citiranja Dušana Matića, Selimović je još bolje, iznutra, poznavao muslimanski svet: Andrić je, kazao je Matić, došao do pred prag muslimanske kuće, a Selimović je tad već bio unutra.

Meni je bilo zanimljivo kako Selimović objašnjava etnogenezu (većine) bosanskih muslimana i njihovo slovensko poreklo. To mesto neće se baš dopasti razgovornicima posebnog jezika i insistiranju na malim razlikama, umesto na sličnostima u govoru. Jezik kojim se govori u Sarajevu (a kojim je Selimović napisao svoje izvanredne romane i pripovetke) bliži je standardima srpskog jezika nego govor mojih prijatelja iz okoline Leskovca. Sve su to varijeteti unutar istog (srpskog) jezika, i nemaju ni lingvističko ni društveno opravdanje zahtevi da se lokalni govori nazivaju imenom posebnog jezika. Selimoviću su takvi apetiti zagorčali poslednje godine života: zbog njih je napustio Sarajevo i preselio se u Beograd, gde je nastavio da piše onim istim jezikom koji je posisao s majčinim mlekom – ali se taj jezik sada prirodno nazivao srpskim.

Na kraju, iako ne najmanje važno, da kažem da sam kao žena posebno dirnuta izvanrednim iskazom Meše Selimovića o supruzi Darki. To što je pisac kazao Pavloviću o ženi kojoj je posvetio delo „Derviš i smrt” (i bez čijeg doprinosa romana možda ne bi ni bilo) predstavlja pravu himnu ženi, ne samo kao stubu porodice, već i kao stubu čitave planete.

Naše nevladine organizacije koje se, tobože, bore za ženska prava mogle bi se snažnije osloniti na Selimovićevu misao o ženi.

A u deo našeg zajedničkog duga spada neizmirena obaveza da Selimoviću podignemo spomenik u Beogradu, kao i da obnovimo spomen-ploču na kući u kojoj je živeo u Ulici gospodara Jovana. Pre nekoliko godina svečano je postavljena (upravo ona čiju je fotografiju „Politika” objavila u feljtonu), ali su je neki trgovci bakrom ubrzo skinuli.

Eto lepe prilike da reaguje i novi gradonačelnik Beograda, kao i gradski sekretar za kulturu, novi ili stari, svejedno.

Maja Vekerle,
kulturolog, Beograd

Komentari6
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Марко Латиновић
Веома користан прилог гђе. Векерле. Мехмед Меша Селимовић је значајно име не само српске културе већ и један од мостова ка добрим односима Срба и муслимана. Селимовићева сраслост са српским народом је спонатна и датира од тешких времена Другог свјетског рата. Баш као и пристајање Скендера Куленовића за Србима. Све су то мостови који свједоче да смо били народ за углед. Нема разлога да такве Србе заборављамо.
INRI
Odlična ideja ali na spomeniku treba da piše njegovo pravo ime - Mehmed Selimović. Mislim da je pravilnije da za ovakve stvari ne koristimo njegov nadimak.
milomirm
Mehmedalija - Meša Selimović.
Deda Gavra
Na ovakvo pisanije gospodjo,mogu samo reći SVAKA ČAST! Podrška za spomenik Meši u Beogradu
Stevo
Srbija ima nekoliko vanserijskih ličnosti ali i zapušten narod. Taj zapušten narod satvorio je hiljade divljih deponija smeća, zagađene reke, nered i divljaštvo u saobraćaju i to nikako da vide velike srbske persone i njihovi obožavaci. Zato zujimo uvek u istom smrdljivom vazduhu, smradu zapaljenih guma i promatramo onaniju ludih pesnika, režisera i reditelja, raznoraznih doktora koji prosipaju pamet po kompromitujučim televizijama. Užas.
СЛОБОДАН
"Stevo", какве везе има ово ваша самопорицање или аутошовинизам (болест у поодмаклој фази) са овим текстом о Меши. Ако сте Србин, онда сте одавно Хрбин и немате права да просипате оволику логреичност а при том се заклањате иза текста о човеку коме нисте достојни ни ципеле да очистите. И шта ви у опште знате о другим народима, да би упоређивали српски народ. Да није можда култура нестанак 2000 деце дневно, или 50 милона бескућника, или бордели за све врсте изопачености - где је тај ваш рај !?

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.