Nedelja, 07.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
IZ NAŠE ISTORIJE

Svestrani upravnik Valjevske bolnice

Na fotografijama iz Velikog rata istoričari su zapazili lik često u društvu poznatih, uvek u drugom redu: tek skorašnja otkrića osvetljavaju delo pukovnika dr Milana Pecića, zubara, inovatora, ali i putopisca
Svestrani upravnik Valjevske bolnice
Др Милан Пецић (Фотографије СЛД и Владимир Кривошејев)

Valjevski lekar dr Milan Pecić dugo je bio nepoznat široj javnosti. Kada su istoričari istraživali događaje iz Velikog rata, njegov lik često su uočavali na fotografijama s poznatim ličnostima, ali nisu znali više o njemu. Uvek je bio u drugom redu, epizodista, glumac sporednih uloga.

– Otkriće ko je on usledilo je kada je u arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti pronađeno njegovo delo „Autobiografija”, a zatim su prilikom rekonstrukcije Srpskog lekarskog društva otkrivene i neke slike. Spojio sam taj materijal i napravio izložbu „Valjevo je 1914–1915. grad-bolnica, a njen glavni upravnik pukovnik dr Milan Pecić” – kaže autor izložbe u SLD dr Vladimir Krivošejev, muzejski savetnik u Narodnom muzeju u Valjevu.

Autor izložbe dr Vladimir Krivošejev

Milan Pecić (Aleksinac, 1865 – Beograd, 1959), lekar iz prve grupe vojnih stipendista Kraljevine Srbije, učesnik balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, jedan je od pionira zubnog lekarstva u Valjevu i Srbiji.

On je kao vrlo preduzimljivi čovek imao i značajnu ulogu u uređenju i opremanju vojno-sanitetskih objekata u garnizonima u kojima je službovao.

Konstruktor sanitetskih nosila

Bio je i inovator, konstruktor sanitetskih nosila i priručne poljske apoteke, opreme za poljske bolnice koja je masovno korišćena tokom ratova između 1912. i 1918. godine.

 U Valjevu je bio dva puta: od 1904. do 1910. kao upravnik bolnice, a 1915. godine bio je referent saniteta Drinske divizijske oblasti.

Pecić je pred kraj života, od 87. do 92. godine, pisao autobiografiju koju je priložio Arhivu SANU. U tom delu opisao je život od odrastanja u siromašnoj porodici i školovanja u Srbiji i inostranstvu, preko službovanja u raznim garnizonima, u Kruševcu, Prokuplju, Nišu, Gornjem Milanovcu, Beogradu, Kraljevu, Valjevu i Kragujevcu. Pisao je i o dodatnom usavršavanju u inostranstvu i ratnim godinama 1912–1918. do neočekivanog penzionisanja u Novom Sadu 1923. godine.

Posebnu pažnju poklonio je ratnim godinama 1912–1918, s težištem na borbi s epidemijom tifusa u Valjevu 1915, kao i boravku u Francuskoj i na Krfu.

U „Autobiografiji” jasno se ocrtava i stav tadašnje vlade prema stvaranju uređene srpske vojske i civilne i vojne medicine. Tako je uvedeno i slanje vojno-sanitetskih pitomaca na strane medicinske fakultete, u nameri da se svori naš domaći, srpski lekarski podmladak. U prvoj grupi poslatoj na studije u Beč već 21. decembra 1886. pored Pecića bili su i Čeda Đurđević, Sima Karanović, Vlada Popović, Čeda Mihajlović, Lazar Genčić, Negoslav Velizarević, Mihailo Mitrović, Voja Stojanović i Blagoje Nikolić.

Krivošejev objašnjava i kako je Pecić relativno brzo napredovao u vojnoj hijerarhiji, uz često menjanje mesta službovanja. Po završenim studijama medicine na početku 1893. godine ostao je u Beču kako bi pohađao dodatni šestomesečni kurs hirurgije u okviru kojeg se usavršavao i iz „zubnog lekarstva”.

U proleće 1910. godine je prekomandovan u Kragujevac, za referenta saniteta komande Šumadijske divizijske oblasti. U Kragujevcu se skućio, i iz njega je otišao u ratove prateći jedinice Šumadijske divizije i dobivši čin pukovnika, u aprilu 1913, dok je njegova supruga Jelisaveta ostala u Kragujevcu. Veći deo ratnih meseci Prvog balkanskog rata proveo je u bolnici u Prizrenu, dok je tokom Drugog balkanskog rata, kao i na početku Velikog rata bio na frontu. U februaru 1915. godine ponovo dolazi u Valjevo, na dužnost referenta saniteta Drinske divizije.

Posle neprijateljske ofanzive u oktobru 1915. godine napustio je Valjevo i po povlačenju preko Albanije obreo se u Skadru. Potom je rukovodio radom lekarske invalidske komisije, prvo u Francuskoj, u Tulonu, a potom u Grčkoj, na Krfu. Krajem juna 1920. godine, sa suprugom je otišao u banju Topusko, gde se zadržao „nešto oko 3 meseca”, zbog bolesti ali i smrti supruge. Ubrzo se ponovo oženio Ljubicom, ćerkom Petra Moačinina, bivšeg trgovca u Beogradu. Početkom 1921. godine odlikovan je ordenom Belog orla, ali je potom bio uvučen u svojevrsnu aferu u vezi s regrutnim pregledima. Oslobođen je svake odgovornosti i na ime svojevrsnog „zadovoljenja”, u julu 1922. godine, postavljen za načelnika sanitetskog odeljenja Prve armijske oblasti, sa sedištem u Novom Sadu. Tu dužnost obavljao je do prevremenog, neočekivanog i kako je smatrao nepravednog penzionisanja u oktobru naredne 1923. godine.

Pored aktivnog lekarskog i administrativnog rada u različitim garnizonima, Pecić je napisao i tri knjige iz oblasti medicine.

Proputovao je, temeljno, veliki deo Evrope, i o tome ostavio zabeleške koje bi izdvojene mogle da predstavljaju svojevrsne putopise. Opisivao je švajcarska sela, velike evropske gradove i turistička mesta, kongresne centre i različite vidove zabave koji se u njima organizuju za turiste. Između ostalog, vezano za boravak u Holandiji, zabeležio je sledeće: „Iz Haga išao sam u morsko kupatilo Ševening. Na kratkom odstojanju od Haga do kupatila sve same divne vile u divnom cveću. Kupatilo je vanredno lepo, puno sveta koji se kupa u moru. Obala je ravna, široka i puna sitnog peska. Ovaj pesak je tako sitan, jednak i čist da dama s najlepšom aljinom sedne na pesak ili se peskom pokrije, pa kada ustane nema ni traga od peska na aljini..” 

Tokom rata proputovao Italiju i Francusku

Poslednje turističko putovanje dr Pecić preduzeo je tokom Velikog rata, kada je iz Tulona poslat na Krf krajem 1916. godine. Rukovodeći se devizom da u ratu nema voznog reda prošao je bez žurbe Francusku rivijeru, obišao Italiju, od severa do juga, opisujući u autobiografiji svoje impresije:

„Na putovanju za Krf ja sam koristio mogućnost da se koji dan zadržim u pojedinim mestima, jer sam računao da je to vrlo zgodna prilika, da razgledam pojedine varoši u Italiji, pošto se ta mogućnost neće pružiti, kao što se docnije doista i desilo i nisam više nikad prošao celu Italiju od severa do krajnjeg juga.” Zadržavao se u Nici, Rimu, Napulju, a odatle na Galipolje gde se ukrcao za Krf. Do konačnog povratka u Srbiju trebalo je još čekati, ali je 1918. došao red za taj put.

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.