Slušaj komandanta i plači u sebi
80. VENECIJA
Venecija, Lido – Sticajem srećnih okolnosti pratim karijeru italijanskog reditelja Edoarda de Anđelisa od njegovih mladalačkih početaka sa kratkim filmovima i prvim dugometražnim sa kojima se takmičio u Srbiji na Kusturičinom „Kustendorfu”, a boravci na Venecijanskom festivalu tokom godina su mi omogućili pristup i ostalim njegovim delima uključujući i ovom najnovijem – „Komandantu” sa kojim je De Anđelisu pripala velika čast da započne 80. Mostru.
Rođen 1978. godine u Napulju, De Anđelis je kao scenarista i reditelj strpljivo stigao i do „Pereza” (2014) i „Nedeljivo” (2016), do mnogih nagrada, a sada i do visokobudžetskog filma o herojskom činu istinite ličnosti – komandantu italijanske podmornice iz Drugog svetskog rata Salvatoreu Todaru, koji je bio u misiji na Atlantiku da bi zajedno sa nemačkim podmornicama potapali trgovačke brodove koji su prevozili zalihe za saveznike. Todaro je obezbedio sebi mesto u istoriji jer je uprkos ratnoj logici spasao iz mora 26 belgijskih trgovačkih mornara pošto je potopio njihov brod u oktobru 1940. Umesto ratnog zakona izabrao je zakon mora i humanosti...
Vaša međunarodna karijera je, zapravo, počela na „Kustendorfu”?
Da, tako je ispalo. Bio sam na festivalu Emira Kusturice sa svojim kratkim filmovima „Misterija i strast Đina Pićina” i „Momak sa plaže” i dobio nagradu, pa se vratio posle i sa dugometražnim „Priče o mocareli” i to mi je bilo od velikog značaja i to nosim uvek u srcu. Kada sam bio mali voleo sam italijansku komediju, a onda sam možda devedesetih godina prošlog veka kada sam odrastao, kao filmski stvaralac počeo da snimam filmove nalik italijanskim komedijama sa mešavinom Felinija i vašim srpskim mehaničkim ludilom, što postoji i u filmovima Kusturice koje mnogo volim. Moji kasniji filmovi su malo drugačiji i, evo, tek sada, posle ovog svog petog dugometražnog filma rekao sam sebi: „Istina je, možeš da radiš ovaj posao.”
Put do te spoznaje je bio dug, „Komandant” je veliki film epohe i zahtevna pomorska drama, šta vas je privuklo u liku glavnog junaka Salvatorea Todara?
Ljudska snaga, i veoma me privukla ideja da snimim film o snazi, ali ne na onaj uobičajeni filmski način gde se snaga prikazuje kroz nasilje ili u odnosu na ugnjetavane. Todaro predstavlja važnu ideju snage – snage pojedinca koji pruža ruku bespomoćnom. Postojala je i druga tema u vezi sa pitanjima koja sam sebi postavljao o tome šta znači biti Italijan. Mi smo nacija koju čine ljudi različitog porekla, ali poslednjih godina se pojavila ideja da je biti Italijan na neki način privilegija i identitet koji nije otvoren za druge. Sa tim se ne slažem!
U filmu komandant Todaro kaže belgijskom komandantu: „Svi mi smo Italijani?”
Da, ali on to ne kaže u bukvalnom smislu, već sa značenjem – svi mi smo ljudska bića. To ne znači „pripadam jednoj naciji, što me čini drugačijim od vas”, već znači „pripadam jedinoj mogućoj naciji – ljudima na planeti na kojoj smo”.
U vreme kada je Todaro pokazao ljudsku veličinu i hrabrost vladao je fašistički lider Benito Musolini, nije li hrabro s vaše strane da snimite heroičan film o čoveku koji je bio u poziciji da deluje po naređenjima Dučea?
U to vreme Italija je živela pod diktatorom i pojedinci nisu imali slobodu da se tome suprotstave, ali je istorijska činjenica da se italijanska mornarica zaklela na vernost kralju, a ne Dučeu, i da je tako bila prilično anarhična kao sila koja je imala sopstvena pravila na moru. Todaro u određenom trenutku u filmu kaže: „Kad sam na kopnu, mogu dovesti u pitanje moju odluku, i ukloniti me iz komande, ali ovde na moru ja odlučujem i preuzimam odgovornost za svoje odluke.” Pitam se kako je vlast inspirisana istim (fašističkim) idejama zaboravila heroja poput Todara, koji nikada nije zaboravio pravila mora iako je bio rat, a živeo je pod fašističkom diktaturom. To je kratak spoj koji želim da generišem.
Todaro kaže podmorničarima: „Ovde nema Dučea, nema majki i nema suza?”
Zato što je on taj koji ima najveću odgovornost za sve što se u podmornici događa i njihovi životi zavise od njegovih komandi. Ako želiš da sačuvaš život u riskantnim situacijama, slušaj komandanta i plači u sebi. U podmornici za političke ideologije mesta nema, a ni plakanja za majkom.
Zanimljiva je ta klaustrofobična atmosfera u podmornici, stalno oznojena tela i lica mornara, ali i način na koji ste pokazali razlike u njihovom mentalitetu?
Podmornice iz tog perioda nisu imale ni prostorne ni mehaničke pogodnosti kakve ove današnje imaju. I zimi i leti i na bilo kojoj dubini u tadašnjim podmornicama je bilo vruće i unutra se nisu nosile uniforme. Bilo je izazovno i rešiti gde i kako postaviti kamere u tako uskom prostoru u kojem se mornari stalno mimoilaze radeći svoje dužnosti. I da, oni imaju različite mentalitete jer dolaze iz različitih krajeva Italije, sa različitom tradicijom i običajima, ali unutra moraju svi biti kao jedan.
Jednom ste mi rekli da vas ratni filmovi nikada nisu zanimali?
Tačno, niti su me zanimali filmovi o podmornicama. Zaljubio sam se u ovu priču zbog njene univerzalnosti koja prevazilazi kontekst rata i podmornica. To je tema koja dotiče čovečanstvo, jer govorimo o snazi i gostoprimstvu. Ovaj film nije o pripadnosti jednoj ili drugoj partiji, reč je o pripadnosti ljudskom rodu, čiji su odnosi regulisani večnim zakonima. Na moru postoji samo jedan zakon, da se bespomoćni moraju spasiti, u kom god režimu da živite. Sazrelo je vreme da se mi ljudi „skinemo” sa svojih ideologija i zapamtimo da bez obzira na politička uverenja postoje određeni ljudski zakoni koje niko ne treba da dovodi u pitanje.
I scenografija u „Komandantu” je fascinantna?
Sa scenografom Karmineom Guerinom za eksterijere smo kreirali podmornice istih dimenzija, koristeći originalne planove iz tog doba. One su imale 73 metra u dužini i sedam metara u širini, a koristili smo 70 tona čelika. Sve je to izgrađeno u „Ćinećiti” pa prevezeno u Taranto gde smo uglavnom snimali, jer je tamo dom Italijanske podmorničke flote i od njih smo dobili ogromnu podršku. Uvek su bili uz mene kao konsultanti, pomagali mi na svakom koraku, davali mi savete. Za svaku operaciju, na brodu i van njega, postoje vojni protokoli koje treba poštovati i želeo sam da to sledim.
Zašto ste odabrali Pjerfrančeska Favina za ulogu Salvatorea Todara?
On je veliki italijanski glumac, delimo istog agenta koji nas je i povezao, a i oboje smo pomalo stidljivi pri upoznavanju. Međutim, brzo smo razvili jaku vezu jer delimo istu duboko radnu etiku. Favino je i izuzetno velikodušno biće osim što je talentovan glumac. Uslovi snimanja su ponekad bili izuzetno teški, snimali smo u otvorenoj vodi sa specijalnim efektima talasa koji su bacali hiljade litara vode na glumce, radilo se noću u decembru, ali je Pjerfrančesko sve bespogovorno izdržao, ostao na kursu dajući primer ostalim glumcima. Kao pravi komandant.
Koliko je sadašnjost odredila priču o nečemu što se dogodilo u prošlosti?
Sadašnjost je i te kako relevantna i nadam se da će tema filma podstaći na razmišljanje o potrebi da se pokaže solidarnost sa drugim ljudskim bićima i da se prodube diskusije o ovoj temi. Za mene je snimanje filma uvek politički čin i nekako se nadam da će „Komandant” pokazati onima na političkoj desnici da ne morate biti levičari da biste bili ljudi.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


