Dođoš

„J… te voz koji te don`o!“ Čula sam tu rečenicu mnogo puta kao dijete. Ne, nije bila upućena meni. Ja sam provodila nedjelje i mjesece kod bake u gradu S. Mama je dekretom premještena u Bosnu na rad. Tamo nije bilo dovoljno kadrova. A i ona je bila valjda potencijalni „mrski neprijatelj“. Iz bolje stojeće porodice, od visoko obrazovanih roditelja.

U kuće u kojima su stanovale njihove komšije, prijatelji, Jevreji, Švabe itd uselili se se neki novi ljudi koji su sa sobom donijeli govor, navike, nesnalaženje, tugu. Vrijeme je prolazilo život je tekao. Ljudi koji su došli vlakovima bez voznog reda su se uklapali u sredinu i mijenjali sredinu. Neki su se vratili jer nisu mogli da se naviknu na vojvođansku vodu, tople noći, nepreglednu ravnicu. Neki su kopnili i umirali od tuge. Nostalgija – tako se to zove danas.

A moja je majka radila u Bosni. Jedina sa svojom strukom (apotekar) na dosta velikom području. Vi koji ste već zaoštrili olovku da me ispravljate, bilo je to daleke 1946. godine… Dolazili su po nju u vrijeme i nevrijeme da izda lijek. Odlazila je u obližnje gradove kad je to trebalo, ”ćirom” kad je saobraćao, na kamionima, pješice. Kroz smetove snijega visoke nekoliko metara.

Udala se, dobila nas, djecu i radila. Odlazila je u S. rado i često koliko su posao i tadašnje saobraćajne veze dozvoljavale. Nije mnogo među vama koji ovo čitate, onih koji znaju kako je bilo putovati „ćirom“ pa presjedanje u Lasvi. ”Brzi iz Zenice kasni 700 minuta”, pa presjedanje u Vinkovcima.

Sjećam se kako je govorila da jedva čeka da se vrati kući i napije vode, hladne i bez mirisa i ukusa koju je imala voda iz vojvođanskih bunara. Nisam tad razumjela. Volila je zelena brda koja su je okruživala.

Nekako u isto vrijeme sa maminim penzionisanjem, vraćena nam je dedina kuća u S. Pomislih - možda će mama preseliti da bude bliže sestri i rođacima. Možda će zadržati kuću pa živjeti i tamo i ovamo. Mi, djeca, smo stvorili svoje živote svako na svojoj strani. Ali ništa od toga. Dom moje majke je bila Bosna.

I dođoše ona teška, prokleta vremena. Nakon skoro pedeset godina napusti moja majka Bosnu. Pomislili ste preselila se u Vojvodinu! Ne, nemate pravo. Vlak bez voznog reda dovezao ju je ovdje kraj šarafa, kako bosanci u šali kažu. Sedamdeset četiri godine i nova zemlja, novi jezik, novi život.

Migraciona politika Švedske odobrila je spajanje porodice i nekoliko mjeseci nakon mene, došla je i ona. Sa znanjem francuskog, njemačkog i mađarskog nije se moglo mnogo ovdje, pa je ona, kao i mnogo puta do tada u životu, zasukala rukave. Savladala je Švedski jezik dovoljno da joj najčešće nije trebao prevodilac.

Znala je biti i tužna i nezadovoljna. Putovala je dva puta da vidi sina i unuke. I do Bosne. Vraćala se tužna, iznevjerena. To nije bio više njen dom. Nije bilo prijatelja na starim adresama. Razmilili su se kao rakova djeca. Ovako kao vi i ja.

Zaspala je prije šest godina. Jednog istog ovakvog hladnog i mračnog dana.
Od nje su se oprostili Bosanci s kojima se ovdje družila. I moji novi prijatelji, Šveđani. Nije sahranjena ni u Vojvodini ni u Bosni.