Četvrtak, 25.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Veličanstveni osećaj samilosti

Veličanstveni osećaj samilosti
(Pixabay)

Nedavno, u sunčanom ali hladnom danu, 14 dečaka uzrasta od devet do 11 godina igrali su fudbal oko 11 sati na igralištu u Šumicama u Beogradu, iznad hotela „Srbija”. Džogirao sam tuda i naišao na dečaka koji leži pored vršnjaka koji igraju fudbal, savijen u klupko, s glavom među nogama, pokrivenom trenerkom, i plače. Pitao ga zašto plače. Razaznao sam u njegovom tužnom glasu kako je rekao da su svi protiv njega.

Dotrčao sam do centra igrališta i dvaput povikao: „Stanite!” Niko se nije obazirao na moje povike. Onda sam iz sve snage uzviknuo: „Stanite, kad vam kažem!” Tada su svi stali i ja sam ih pitao ko je udario ovog dečaka. Posle dve-tri sekunde tišine, dvojica dečaka odgovorila su da ga niko nije dirao. Odgovorio sam im da dečak sigurno ne bi toliko plakao da ga neko nije udario, a oni su ponovili da ga nisu dirali. Pošao sam dečaku, a oni su nastavili igru.

„Zašto plačeš?”, pitao sam ga. Jedva sam razaznao kad mi je tužnog glasa rekao da su svi protiv njega. Odgovorio sam mu da sedam igrača igra protiv drugih sedam igrača, da su igrači jednog tima protiv igrača drugog tima i da je to neizbežno u fudbalu. Dodao sam da niko nije protiv njega. Ridajućim glasom rekao mi je da su oni svi skupa samo protiv njega.

Nastavio sam džogiranje, zaključivši da je dečak ranjive prirode i da mu ne mogu pomoći. Nakon minut-dva osvrnuo sam se prema njemu i zapazio neočekivani prizor. Svi dečaci su prekinuli igru, opkolili ga i glasno ponavljali: „Nemoj plakati.” Bila je to za mene dirljiva scena, jedva sam se uzdržao da mi ne krene suza. Kasnije sam primetio da su dečaci nastavili igru na većem travnatom terenu. Ponovo sam se našao pored dečaka koji je plakao. Pitao sam ga od čega je tako jak. Odgovorio mi je da mnogo vežba trčanje. Rekao sam mu „super” i mahnuo rukom uz pozdrav.

Zapitao sam se zašto neka deca nemaju, a odrasle osobe gube veličanstveni osećaj samilosti koji su pokazali ovi dečaci. A onda mi je pala na pamet poruka koju su zajedno formulisali Pol A. Baran i Pol M. Svizi: „Karakter sistema određuje psihologiju njegovih članova, a ne obratno.”

Dr sc. Srećko Ugrin,

Beograd

 

Komentari1
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Сале Видиковац
Врло леп текст, само на жалост утопијски. Друштво НЕ УЧИ децу самилости. Родитељи, школа и друштво у целини, уче децу конкуренцији, мобингу, насиљу и суровости. Из основне школе се сећам неких родитеља који су подстицали децу да бију слабије од себе, да се подсмевају мање сналажљивој децу у спорту, да презиру дете које се растужи и расплаче исл. Чак су се и наставници подсмевали слабијој деци. О идеалима насиља у друштву и да не причамо. Потребне су темељне промене свести људи, а то тешко иде.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.