Petak, 12.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Život u Ahenu

Život u Ahenu

Zanimljiv tekst, koji sam procitao u ovoj rubrici od 17. oktobra 2008. me pokrenuo da pošaljem priču o svom životu u Ahenu. Ova interesantna priča o detaljima života na Menhetnu u Njuorku je potvrdila da mi stranci na isti način razmišljamo, bilo da se nalazimo u Evropi, Americi, Kanadi.

Ahen je čuveno banjsko lečilište, čije se ime piše sa dva sastavljena slova „aa“ (Aachen), što je nama naviklim na ćirilicu, bilo teško zamisliti. Nalazi se u zapadnoj Nemačkoj u državi Severna Rajna Vestfalija, na granici Belgije, Holandije i Nemačke. U ovom gradu su se nekada krunisali nemački kraljevi, a u poslednje vreme jednom godišnje se dodeljuje „Karlova“ nagrada, koju su dobili Klinton, Solana, gospođa Merkel. Tehnički Univerzitet u Ahenu sa trideset hiljada studenata, je srce ovog prelepog grada, koji je poznat kao sastajalište raznih ljudi i kultura. Svoju dušu Ahen pokazuje na karnevalu, koji traje tri dana i održava se svake godine. U Ahenu ima oko dve stotine četrdeset hiljada stanovnika, a od toga oko šest hiljada porodica sa prostora bivše Jugoslavije, pa je sasvim normalno čuti naš jezik na ulicama, parkovima i u prodavnicama.

U njemu žive tri grupe naših ljudi. Prva grupa su ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, koji su dolazili sedamdesetih godina u potrazi za poslom i za-pošljavali se u fabrici čokolade „Lindt“ ili čuvenom „Filipsu“. Druga grupa su porodice, koje su u vreme ratnih sukoba '90-tih stizale iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Treća grupa je dolazila u poslednjih deset godina iz redova naših profesora, naučnika i studenata. Moja porodica pripada ovoj trećoj, sve brojnijoj grupi.(/slika2)

Krajem 2001. godine kao docent sa Tehnološko-metalurškog Fakulteta u Beogradu dobih Humboltovu stipendiju i zajedno sa suprugom Milenom i dve ćerke stigoh u Ahen, za koji nisam znao da uopšte postoji na geografskoj karti. Radeći na Institutu za procesnu metalurgiju i recikliranje metala Tehničkog Univerziteta u Ahenu upoznao sam kolege iz Nemačke, Rusije, Kine, Meksika, Japana, i cele Evrope. Posle godinu dana učenja nemačkog jezika i moja supruga je dobila zaposlenje na Institutu, radeći istovremeno svoj doktorat. Ćerke su pošle u školu i vrtić, gde su vrlo brzo naučile Nemački jezik. Nije bilo lako privići se na novu sredinu, ali život nas vuče napred, ne dozvoljavajući da se lako predajemo i vraćamo u prošlost. Naša vedrina, hu-mor i spontanost su otvarali tradicionalno zatvorene domaćine, otkrivajući neke njihove skrivene kvalitete i želju da pomognu strancima da se uklope u novu sredinu.

Posle godinu dana počeo sam rekreativno da igram fudbal sa kolegama, a onda upoznao i naše ljude, koji su se okupljali u timu Jugoslavija Ahen. Nezavisno od mesta porekla, družili smo se i zajedno osvajali pehare na raznim turnirima. Zajedno smo odlazili preko vikenda da pratimo utakmice srpskog tima “Vuk” ili hrvatskog tima “Sokoli”, koji se takmiče u regionalnoj ligi Ahena i dele stadion u blizini belgijske granice. Naši mladi ljudi se ovde okupljaju jednom sedmično na malom fudbalu a posle se druže do kasnih većernjih sati. Zajedno sa nama na utakmicama se pojavljuje i pravoslavni sveštenik Slavenko Slavić, koji sem svoje mudrosti, pokazuje i fudbalsko znanje. Vikendom obično idemo u pravoslavnu crkvu u susedni Virselen.(/slika3) U slobodno vreme šetamo do susednog brda “Lusberg”, odakle se vidi ceo grad, kao na dlanu. Tu je i spomenik, na kome su ispisane i vazdušne daljine do većih gradova Evrope, među kojima i do našeg Beograda. Na svoj život u inostranstvu gledam kao da nikad nisam napustao svoj zavičaj, već otišao da odradim neki posao i da se brzo vratim. Međutim sedam godina je već prošlo, a ja sam i dalje u Ahenu.

O životu naših doktora nauka rasutih širom sveta napisao sam u 2008. i knjigu “Ugledajte se na njih - neobične priče o uspešnim ljudima o kojima se malo zna i retko piše”. Ipak potanje koje ostaje za sve nas u inostranstvu, je u kojoj meri se menjamo pod uticajem nove sredine i navika, a koliko ostajemo svoji. Evo tri epizode iz mog života o kojima bih voleo da pročitam mišljenje ostalih čitalaca:

Prva je vezana za vreme kada smo tek stigli i kada sam se ne poznajući nikog osećao otuđeno u novom gradu. Nakon prvih šest meseci dobili smo poziv od naše zemljakinje udate za Nemca, da ih posetimo i da se upoznamo sa njihovim zetom, koji je moj zemljak sa Zlatibora. Iako se nikada ranije nismo videli, nas dvojica smo uz specijalitete sa roštilja i „šnaps” brzo došli do raznih zajedničkih poznanika. Na kraju smo usred bela dana zapevali u dvorištu na iznenađenje prisutnih Nemaca. Nakon svake nove pesme primetio sam da su domaćini sve ozbiljniji, i da im je nelagodno. Ni naše najlepše starogradske pesme otpevane iz duše nisu mogle da promene raspoloženje prisutnih. Kasnije, su mi objasnili da se tako nešto nikad nije desilo u njihovoj ulici.

Druga je vezana za moju posetu Atini, gde sam zajedno sa nemačkim i srpskim kolegama učestvovao na jednoj konferenciji. U pauzi smo sedeli na jednom trgu i uživali u suncu i grčkim specijalitetima. Odjednom se pojavila grupa dece sa hamonikama. Naši zemljaci su skočili i sa po 10-20 evra darivali čudni orkestar, iako nam nisu ništa naše odsvirali. Nemačke kolege su me pitale „Kako je moguće da neko tako lako izvadi novac i pokloni nepoznatom”. Objasnio sam im da mi dolazimo sa Balkana, i da nam naš temperament ne da mira, već za muziku, pesmu i igru dajemo i poslednju paru. Rekli su da je njima to neshvatljivo, i da se to kod njih nikad ne dešava.

Treća epizoda se odigrala u Beogradu u restoranu „Tramvaj” u blizini Vukovog spomenika. Nakonzavršenog sastanka evropskog projekta našli smo se u ovom restoranu, koga se iz studentskih dana sećam kao „Žagubica”. U prepunom restoranu svirao je orkestar sa violinistkinjom Valentinom i Grujom, i to melodije iz Španije, Meksika, Brazila...Kada su nas ugledali i shvatili da smo „stranci“, krenuli su taktovi iz Grčke i Nemačke. Iako sam bio na raznim slavljima, ovako nešto nisam doživeo. Negde oko jedan po ponoći, jedan od mojih nemačkih kolega, koji se onomad čudio mojim zemljacima u Atini, je izvadio 100 dolara i krenuo prema muzičarima. „Ali to je 100 dolara?”, rekao sam. Nasmejao se i odgovorio: ”To nije ništa, u odnosu na ono koliko oni zaslužuju. Ostajemo ovde do ujutru”.

Posle svega, uvek se mislim kako li ću reagovati kada ponovo dođem iz Ahena u Skadarliju, ili začujem zvuke trubačkih orkestara na Zlatiboru.

Komentari38
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.