O levom karakteru patriotizma

Profesor. Kuljić voli da kaže da se njegova pozicija sastoji u kritici kapitalizma i kritici nacionalizma. Međutim, izuzimajući odličan tekst "Skandalizovati nejednakosti" ("Politika", 11. maj ), njegovo delo u poslednje vreme karakteriše isključivo ova druga kritika. Pri tome, glavni predmet kritike je ono što on smatra nacionalizmom kod "malih" naroda; nacionalizam "velikih" se spominje uzgred, više kao izgovor.

U ovakvim istorijsko-teorijskim analizama, koje nisu bez praktičnih, političkih učinaka, naglasak je često odlučujuća stvar. Može se reći da je kod profesora Kuljića naglasak takav da kritika kapitalizma, koji danas nastupa sa "transnacionalnih" pozicija, ostaje potpuno u drugom planu, štaviše, u obračunu sa "nacionalizmom" "malih" koriste se obrasci koje i "transnacionalni" kapitalizam "velikih" izdašno upotrebljava. Kada se kaže da "kod ′manjih′ naroda otpor konzervativnom isticanju apsolutnog prioriteta nacionalnog ima viši moralni značaj nego što to ima isti čin kod ′velikih′ naroda", i da su za "ratni sukob" na prostoru bivše Jugoslavije "ipak odgovorniji domaći od stranih subjekata", poruka je jasna – imperijalizam može mirno da nastavi da obavlja svoj posao, jer naspram sebe ima ovakvu "levicu". Ovakva (kon)fuzija levice i dominantnog ideološkog pogleda koji stiže iz krugova kapitalističkih elita pobuđuje naravno sumnju. Ona se ne može odagnati lažnim pozivanjem na autoritete poput Marksa, Tucovića ili Čaveza ("Ni Tucović, ni Čavez", "Politika", 5. jul) koji se navodno bitno razlikuje od Miloševića. Marks je govorio o radničkoj klasi u velikim kapitalističkim zemljama, i opasnosti od njenog potčinjavanja nacionalizmu imperijalističke buržoazije, dok sam ja govorio upravo o patriotizmu "malih" koji se suprotstavlja ovom imperijalističkom nacionalizmu "velikih". Za njih je nacionalno oslobođenje uslov klasnog oslobođenja, ove dve stvari nisu potpuno odvojene; ne znam ni za jednu koloniju ili protektorat u kojima se razvijaju obrisi socijalističkog poretka. Takođe, Lenjin otvoreno govori da je odbrana otadžbine dopuštena u borbi protiv ugnjetavača, odnosno u ratu protiv imperijalističkih velikih sila. Tucović je kritikovao kolonijalnu politiku Austro-Ugarske ispoljenu u aneksiji Bosne i Hercegovine i poginuo je braneći svoju zemlju. Milošević se nije oborio na imperijalizam tek u Hagu, on se našao u Hagu zato što se prethodno oborio na imperijalizam. Suđenje u Hagu je trebalo da ovaj otpor "pravno" sankcioniše, da pruži legitimitet kažnjavanju onih koji se usude da pružaju otpor. Ne mogavši da izađu na kraj s Miloševićem, on je ubijen, slično mnogim ranijim borcima za slobodu.

Imajući sve ovo u vidu postaje jasan, inače, sporan stav da "posmatranje vlastite nacije ili države kao jedine ili kao glavne žrtve uvek smanjuje realističnost procene". Njegova poenta je da "realističnim" učini posmatranje vlastite (srpske) nacije i države kao jedinih ili glavnih krivaca za sve ono tragično što nam se desilo. To je osnovna teza helsinške "levice". Svojom podrškom predsednikovom gestu, profesor Kuljić daje svoj doprinos "denacifikaciji" Srbije. Ovakav postupak ne može imati levi karakter jer ne da ne dovodi u pitanje ideološku konstrukciju koju kapitalistički moćnici nameću, već je direktno preuzima i time konzervira. Zato je on konzervativan, na liniji liberalne ideologije, a ne leve kritike te ideologije.

Levica je kod nas u teškim iskušenjima. Ona nisu samo posledica objektivnog postojanja moćnog protivnika, već i konfuzije koja vlada u izvesnim krugovima koji se deklarišu kao levičarski. Jedna od najtežih je nerazumevanje levog, emancipatorskog karaktera nacionalnog identiteta kod "malih" naroda. Oslanjajući se upravo na tekst "Skandalizovati nejednakosti", možemo reći da je "važna osnova tranzicijske tople zajednice nadanja" ne samo "satanizacija socijalizma kao mračne prošlosti", već i satanizacija "nacionalizma" kao mračne prošlosti. Neprestano nam se ispira mozak izjavom da "Srbija mora da ostavi iza sebe svoju nacionalističku prošlost i okrene se evropskoj budućnosti". Usudio bih se reći da levica kod nas nema šansi ukoliko ne poljulja aktuelnu dogmu o "nacionalizmu" kao mračnoj prošlosti.