Školstvo u Australiji

Obzirom da je gospodin Đurđević dao dosta iscrpnu sliku o Australiji (misli se na nedavni trodelni serijal o Australiji u ovoj rubrici – prim.red.) ja ću se nadovezati malo pričom o školstvu i pokušati da zaokružim jedno viđenje Australije. Pišem na osnovu ličnog iskustva kroz školovanje moje kćerke koja sada ima 23 godine i koja je već završila fakultet.

Osnovna škola traje 6 godina, koliko i srednja. Od mnoštva srednjih škola razlikujemo državne srednje škole u koje se može upisati svaki završeni osnovac (prema mjestu življenja) i državne selektivne škole kojih ima izuzetno malo pa je veoma teško položiti prijemni ispit. Pored ovih postoje i privatne srednje škole.

U narodu vlada fama da su najbolje privatne škole za koje se plaćaju velike školarine pa, kako izjavi i gospođa Stanić iz Kanade ispada da ko nema para ne može se dobro ni školovati! Očito se radi o nepoznavanju školstva (pretpostavljam da je u zemljama Komonvelta sličan sistem, u suprotnom se izvinjavam dotičnoj dami) ili njegovom površnom prezentovanju. Privatne škole jesu dobre, ali statistike pokazuju, već duži niz godina, da su najbolje državne selektivne škole!

Naime, od 30 najuspješnijih srednjih škola u državi NSW-u (najveća država u Australiji sa oko 6 miliona stanovnika) njih 28 su ove selektivne, a samo dvije od njih bile su privatne i to u drugoj polovini ljestvice! Dakle, izdizati privatne škole iznad ovih selektivnih jeste samo liječenje nekakvih kompleksa i dokazivanje nekakvog statusa.

Znači, u Australiji je školstvo besplatno i svakome se pruža šansa da dobije najbolje obrazovanje. Oni koji imaju mogućnosti i žele da poboljšaju znanje svoje djece, a ne mogu da im ga sami pruže ili žele da se hvale svojim statusom i mogu to da isfinansiraju, upisuju djecu u neku od privatnih škola! Istina je i da niko nikoga ne tjera i da je većini đaka osnovna škola jedno veliko zabavište. Oni koje knjiga interesuje se izdvajaju u posebna odjeljenja i sa njima se više radi.

Određene osnovne škole, koje drže primat po uspješnosti upisa u srednje selektivne škole, imaju niz aktivnosti koje su u tom pravcu usmjerene: organizuju se dodatni časovi za one koji se spremaju na polaganje prijemnog ispita, radi se dodatno sa učenicima kojima treba poboljšati znanje iz engleskog jezika itd.

Tako sam se i ja interesovao za dobru osnovnu školu u koju sam upisao svoju kćerku u peti razred (otišao sam u biblioteku i ispregledao svu statistiku vezanu za uspješnost osnovnih škola i kako sam izabrao jednu od njih to smo našli stan u njenoj blizini kako ne bismo imali problema pri upisu).

Obzirom da nije znala engleski jezik bila joj je dodijeljena posebna učiteljica koja je sa njom dodatno radila bez ikakve nadoknade i uspjeh nije izostao! Veoma brzo se uklopila u sredinu bez ikakve nervoze i sa zadovoljstvom! Zakazao sam sastanak sa direktorom škole u želji da mi objasni koji je najbolji način da se položi taj prijemni za selektivnu školu. Rečeno mi je da u svakoj knjižari mogu naći pregršt udžbenika koji su posvećeni tom prijemnom i da bi bilo dobro neke od njih odabrati i po njima raditi. Tako sam ja odabrao neke od matematičkih zbirki zadataka i počeo sa pripremama bez ikakve nervoze i kroz igru što je trajalo skoro cijele godine. Kako je konkurencija izuzetno velika to je npr. za matematiku ispit trajao dva sata, a trebalo je riješiti 45 problema. Na nekim od zadataka sam se i sam znao dobro zamisliti, a iako sam dobar matematičar. Ovakvi zadaci se ne rade u sklopu programa osnovnih šola, sem ako ta osnovna nije toliko dobra da organizuje gore već pomenute posebne časove u sklopu priprema za polaganje prijemnih na selektivnim šolama. Dakle, ako su roditelji svjesni i žele da im dijete bude upisano u izuzetno dobru srednju šolu i ako pri tome nemaju para, a dijete pokazuje sklonost za tako nešo, onda se samo treba dobro pripremiti i vrijedno vježbati.

Kada se dijete upise u jednu takvu selektivnu srednju školu onda za roditelje nestaje svaka briga. Profesori preuzimaju svoju ulogu i vode računa o svim učenicima na jednak način. I tu postoje klasifikacije po razredima i po predmetima pa je uvijek prisutan jedan vid zdravog takmičenja. Napomenuću i to da u toku cijelog svog školovanja u Australiji moju kćerku niti jedan jedini put nije zabolio stomak od muke i niti jednom nije došla iz škole neraspoložena!!!

Ova digresija odnosi se na uporedbu sa prvim danima u drugom razredu u jednoj novobeogradskoj školi. Nakon izlaska iz Sarajeva privremeno smo proveli par mjeseci u Titogradu gdje je završila prvi razred pa smo nastavili do Beograda gdje se upisala u drugi razred. Za „dobrodošlicu“ joj je učiteljica već prvih dana upisala JEDINICU, jer nije nešto znala što se vježbalo iz prethodnog razreda! Suze i plač teško su mi padale pored sve nesreće koja nas je ratom zadesila. Radio sam sa njom koliko sam mogao i već na polugodištu je imala sve petice. I pored svih tih petica mnogo puta sam vidio nervozu i strah u dječjim okicama od institucije zvane UČITELjICA! Tako sam i na završnom roditeljskom sastanku na istu učiteljicu osuo kritiku zbog načina na koji se maltretiraju djeca. Ostali roditelji su se našli u čudu kada su saznali da moja kćerka ima sve petice, a ja sam im pojašnjavao da meni nijesu cilj njene petice u suzama već radost na njenom licu, a petice će same doći ako ih zaslužuje.

Za razliku od nas ovdje, u Australiji učitelji ne liječe svoje komplekse na učenicima niti se od profesora prave bauci. Ovdje su u prvom planu UČENICI! Na kraju svi dobiju ono šta i zaslužuju. Bez ikakvih stresova.

Vratimo se sistemu školstva. Kako sam naveo srednja škola traje šest godina, a može se okončati i dvije godine ranije kada se dobija „Skul sertifikat“ , a na kraju 12. razreda svjedočanstvo „Hajer Skul Sertifikat HSC“. Oni koji završe srednju školu ranije obično završe neki od „TAFE“ što je ravno našim školama u privredi ili nekim od Viših škola. Nakon završene srednje škole svi učenici polažu završne ispite što traje nekoliko mjeseci. Zadnji razred se završi pola godine ranije kako bi se imalo vremena za poslednje pripreme i za ispite.

Ispite organizuje nezavisno tijelo pod strogom kontrolom raznih inspekcija.

Rezultati se javno objavljuju u većini dnevnih listova i za one sa najvišim prosjekom je to pravo veselje. Visoki procenat ostvaren na tom završnom ispitu je jedan siguran prolaz za upise na jednom od univerziteta. Taj rezultat, ili HSC kako ga zovu, ih prati tokom cijelog daljeg školovanja i to je ulaznica za nastavak studiranja.

U čast uspjeha moje kćerke koja je srednju školu završila sa fantastičnih 99.05% i bila u 1% najboljih učenika svih srednjih škola u NSW-u iz 5 predmeta od kojih su dva bila iz engleskog jezika, ja sam dao izuzetno opširan prikaz uspjeha sve 632 srednje škole u NSW-u. (Pogledajte sajt www.montenegro.org.au/highschool2003.html). Moja kćerka NIJE katolik, a mi smo došli kao izbjeglice bez prebijene pare i, kao što vidite, ovaj sistem joj je omogućio da bude među najboljim srednjoškolcima. I nije ona jedini takav primjer pa je neumjesno, usled viška emocija, dijeliti oštre kritike na račun nečega što dobro ne poznajete (da se ponovo osvrnem na tekst gospođe iz Kanade).

Iz ovog mog prikaza se nadam se može vidjeti sva ozbiljnost s kojom se prilazi školstvu u Australiji. Svaka škola se ocjenjuje po uspjehu iz svih predmeta i nema ono kao kod nas da je neka srednja škola "na glasu" - ovdje se svake godine taj glas provjerava zvaničnim podacima i konkretnim rezultatima.