Stella rossa Belgrado

Nema sretnih putovanja, kao što nema ni seoba, čak ni onih o kojima je Crnjanski pisao. U našim životima postoji samo bijeg, od koga zavisi i sam život.

Nekad davno u starom kraju govorili su za one koji su odlazili preko da mora da su pobjegli. A kako normalan čovjek i može da ode tako daleko, a da ne bježi ili da mu nije neko zlo za vratom?

Skoro će dvadeset godina kako sam i ja pobjegao. I sad se sjećam tog dana. Bila je nekakva svadba, možda i moja. Prevrnuti tanjiri i smrad rata koji se širio iz svake otvorene boce. Šareni stolnjaci nošeni promajom plesali su naš poslednji bosanski valcer.

Kad bježite, ne birate stranu svijeta, ne birate daljinu, pogotovo ne odredište. Bježite nagonom i strašnom potrebom da umaknete. To me je i dovelo u Kanadu.

Velika kao more bila je moja zabluda da više nikad neću morati da bježim. Ogromna, razuđena, nepregledna, neviđena, Kanada je izgledala kao mjesto stvoreno za one koji bježe. Ali ovde vas nevjerovatnom urednošću zavode, zapisuju, obilježavaju, pelcuju, a onda vas puštaju, uz pratnju hiljade pogleda, da se kojim slučajem ne izgubite – jer tako izgubljeni uglavnom ste i nekorisni. Za vlast, naravno. Bijeg je ovde postao definicija opstanka. Bježi se od raznih kucača na vaša vrata: ulojenih prodavača nekretnina, zadebljanih gospođa iz obližnje crkve, skupljača dobrovoljnih priloga. Bježite od poreznika, od kućepazitelja, sitnih razbojnika. Bježite od raznih savjetnika, volontera, beskućnika. Istim žarom bježi se od onih kojima ste nešto dužni i od onih koji vama duguju. Najviše bježite od onih koji liče na vas, bježite od zemljaka, ali njih poslije tražite, pa opet bježite, i tako unedogled.

Prošle godine moj najbolji prijatelj i žena pod čijim skutima sanjam najljepše i najhrabrije snove otvorili su malu piceriju, tako malu da se čovjek jedva okrene u njoj. Pusti me ponekad da joj kao nešto pomažem, da kačim svoje slike, pomalo recitujem i zabavljam goste na mom solidnom „broken English”. I tako pomislim da sam našao svoje skrovište, mjesto gdje mogu da se kurčim i da je tu kraj svim biježanijama. A onda pogled zastane na crnoj tabli jelovnika – crvenim slovima ispisano „Stella rossa Belgrado”, pica sa šunkom, suvim šljivama, slaninom i feta sirom. Biće da sam džabe bježao. Hiljade i hiljade kilometara pomiješani sa hiljadama miljama stalo je u jedan jedini korak. U jedan izgubljeni dah. U jednu i samo jednu suzu koja ima milion razloga da se pokaže večeras.

Bijeg je vječita kategorija, saputnik koji nam se krije po šupljim džepovima, koferima boje maka, razgaženim cipelama. Bijeg je ono što nas steže i oslobađa u istom trenu. Lažemo da idemo na godišnje odmore, da smo umorni, da su nam potrebna ljetovanja, zimovanja, da smo se poželeli rodbine, prijatelja...

Lažemo da volimo putovanja, nova mjesta, upoznavanja i istraživanja. Lažemo da volimo da budemo na nekom drugom mjestu, a u stvari samo bježimo, ne znajući ni od čega niti od koga.

I dok ispijam poslednje gutljaje vina, nisam siguran da li sam tužan što ne mogu da pobjegnem ili sam srećan što više ne moram ni da bježim. Mrak polako stiže sa Dvanaeste avenije, pa će poslije dole prema rijeci. Večeras mnogo pitanja dok me njene ruke, još ljepljive od tijesta, miluju po pijanoj glavi. Bože, biće da je ona to skrovište.

Nebojša Zeljić,

Kalgari