Prosjaci pred crkvom

Prosjaci zebu na steni pločnika,

do bašta, do turskih groblja.

Prosjaci prose od šetača i noćnika

s pruženom rukom bezvoljnoga roblja.

Čuče majke, u krilu s čedom:

ta rahitična jadna dojenčad što visi

o materinskoj sisi

i vidi svetlo prvim gledom

u sažaljenju ljudi, redom!

No ovi pred crkvom su pobožni prosjaci:

Bogu se mole, a od ljudi prose.

Na stepeništu crkvenom bosjaci

trag skrušenosti usred čela nose.

Znaju za bogate, i zovu ih ljudi:

duh živi u njima kao Hrist u Judi.

Oni prose i mole, mole i prose,

i znadu za svete simbole, za vajane idole,

i breme s verom snose.

Na putu u prekogroblje

kao zalog nose, mesto dela, gole ruke:

od tvorca prosi roblje

raj kao poklon za pasivne muke,

za umirene ruke.

Prosjaci mole milostinju,

prosjaci prose raj.

Smiluj se, Bože, priloži, daj

groteskni milodar taj!

(Politika,  6. januara 1934. godine)