Jedan kupio plac, drugi drogu

Rat je najdublji socijalni konflikt koji civilizacija poznaje, ali se i ratovi međusobno razlikuju. Najgori je građanski, kakav je bio i onaj u Bosni iza kog su ostale hiljade ratne siročadi.

Kada je počela kakva-takva poratna obnova, supruga i ja smo doveli kod sebe u Frankfurt dva dječaka – izbjegla iz različitih gradova. Jedino im je zajedničko bilo da im je rat odnio i roditelje i krov nad glavom.

Preko dana su radili  u firmama naših prijatelja,  a slobodno vrijeme provodili zajedno sa nama, u gotovo porodičnoj harmoniji, iako se do njihova stradanja nismo ni vidjeli.

Odmah po svojoj prvoj zaradi, jedan se stidljivo obratio mojoj supruzi: „Teta, da li biste Vi čuvali moje pare?” Ova je to, naravno, prihvatila, odvojila jedan koverat i tu „slagala” njegove  honorarčiće...

A donosio ih je često jer se za naše goste brzo pročulo, pa su ih dobri ljudi često pozivali da im okreče stan, očiste tepih, operu auto, urede garažu...

Drugi naš mladi sustanar je od prvih para kupio mobilni telefon. Malo je pričao, a dugo tipkao i razmjenjivao poruke. Brzo je upoznao i vršnjake i počeo sa njima izlaziti...

Kako njemački zakoni dozvoljavaju „turistima” boravak do tri mjeseca, to se moralo bezuslovno poštovati. Na rastanku supruga je prvome iznijela njegov koverat: izbrojali su sedam hiljada maraka. Sačuvao je i poslednji zarađeni fenig.

Drugi mladić se starao sam o svojim parama, pa nismo imali uvid koliko je sačuvao. Obojici smo oprezno i sa taktom u večernjim razgovorima ukazivati na zamke koje vrebaju mlade na ulicama današnjih metropola. Prvi  je to pažljivo slušao, dok je drugome to bilo pomalo dosadno jer je i on do rata živio u velikom gradu.

I posle njihovog odlaska održavali smo povremene kontakte i tako saznavali šta se dalje događa.

Prvi je za onaj ušteđeni novac kupio plac. Odmah je prihvatio i posao kod jednog privatnika. Vrijedan i štedljiv počeo je graditi sebi kućicu. U međuvremenu se oženio i dobio dvoje djece. I danas se sporadično obilazimo, pa smo primijetili da u novom komšiluku, radi uzornog života i spremnosti da pomogne drugima, uživa opšte simpatije.

Moju suprugu i mene do suza je ganulo saznanje kako je u svojoj kući ostavio poseban ulaz i predvidio dvije sobice, „ako bi nekada zatrebalo dalekim prijateljima koji su mu pomogli kada mu je bilo najteže”.

Naš drugi momak je po povratku otišao u potpuno drugom pravcu.

Sa lošim društvom brzo je potrošio zarađeno, odao se drogi i kriminalu i u cvijetu svoje mladosti tragično završio svoj život

Pamtimo ih obojicu i često pominjemo, kao opomenu mladima kako (ne) treba živjeti.

Mićo Kojić, Frankfurt