Predvečernji put
Dugo smo na teškom putu, verni. Samo,
Mi još svome svetlom cilju koračamo.
Neosetno, tiho, kroz aleje neme
Sad nas prate senke dve: Starost i Vreme.
I mada nam ništa ne kažu, ne čine,
Osećamo teret njihove blizine.
Katkada se samo okrenemo stravno
I spazimo pogled njin ukočen davno.
A kad pogledamo ponova preda se,
Iluzije drage lagano se gace;
I gomila mrtvog lišća u minutu
K’o venci na kovčeg padaju po putu;
I najzad nam sve to, s predvečerja bleda,
Rasuta arija života izgleda.
(Politika, 6. januar 1932. godine)
Подели ову вест
Komentari0
This site is protected by reCAPTCHA and the Google
Privacy Policy and
Terms of Service apply.
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


