Naša deca

Preostalo je samo da još nešto ispričam o našoj djeci, o našoj novoj generaciji, onima zbog kojih smo se, u krajnjoj liniji, i zaputili tako daleko, preko bare.

Kad smo stigli u Kanadu, bili su bebe, neki u kolicima, neki prohodali, neki još nerođeni. Rat je odlučio kad će i kako njihovo djetinjstvo biti prekinuto i nastavljeno na drugom kraju svijeta, a da oni toga nisu ni bili svjesni. Možda je i dobro da se ne sjećaju toga vremena, tog životnog preloma, rastanka s rodnom zemljom i susreta na novom. Možda su zato i ostali naivni i sačuvani od gnjeva i tuge zbog svega što se dogodilo.

Kao mali hrabro su se borili sa dva jezika, koja su oba učili u isto vrijeme. Jedan se govorio u kući, drugi u obdaništu ili školi. Mora da je to izazivalo neopisiv haos u njihovim radoznalim glavicama. Prve riječi su izgovarali sa nekada čudnim naglaskom, miješajući dva jezika kako je samo njima bilo logično: „Vidjela sam two zekos” ili „This is my friend, she speaks naš”. Neki su jednostavno odlučili da na englesko pitanje odgovore na našem – kao kad je dvogodišnjeg Deju mali komšija Kanađanin upitao: „What is your name?”, a on odgovorio: „Ja jeo kokica.” Nezaboravno.

Danas kad su odrasli i kad im je engleski kao maternji jezik, jedni se jako dobro sporazumijevaju i na našem. Neki mogu da sastave koju rečenicu, a neki baš nijednu. „Nema veze”, kažu bake, „glavno je da razumiju šta im govorimo.”

Godine su prolazile, a oni polako odrastali i sazrijevali. Tokom vremena naučili su da žongliraju život između dvije sredine, koje su nekad bile prilično sinhronizovane, a nekad dijametralno različite, i da nađu balans u kome će se osjećati dobro. Na jednoj strani kanadska škola, u kojoj je sve fluidno, gdje se sastav razreda i nastavnici mijenjaju svake godine i učenik sam bira predmete i aktivnosti po volji, a prijatelji i drugari odlaze i dolaze, a na drugoj kuća, u kojoj postoji struktura, gdje se hrana pripremljena od zdravih sastojaka jede za lijepo postavljenim stolom, a ne s nogu iz plastičnih posuda za brzu ili zaleđenu gotovu hranu, u kojoj roditelji zabranjuju da se sa mokrom kosom izađe napolje u hladno zimsko jutro i insistiraju da se na spavanje ide na vrijeme i da se školskim zadacima da prioritet. Naučili su da se prilagođavaju, da nama objašnjavaju finese engleskog jezika i pravila kanadskog sistema obrazovanja, modernog sjevernoameričkog tinejdžerskog života, a da svojim kanadskim vršnjacima približe vrijednosti našeg kućnog odgoja i zanimljivosti evropskog načina razmišljanja, pri tom uvijek zadržavajući moralni kompas koji se samo iz kuće može ponijeti.

Danas su odrasli ljudi, u velikoj većini završili fakultete kao izvrsni studenti, neki magistrirali i doktorirali, uz to se bavili sportom, muzikom i dobrotvornim radom. Gledajući našu kćerku, mogu reći da su postali mladi Kanađani sa prosperitetnim karijerama, ali i građani svijeta, sa drugačijim sistemom vrijednosti, kojima je prioritet ne samo sopstveni uspjeh nego i očuvanje planete, pravda i stvarna eliminacija siromaštva, nejednakosti i bilo kakve diskriminacije, te zaštita bolesne djece, napuštenih i ugroženih životinja…

I kada nešto od nje potražim, a ona okrene svoju lijepu glavu i pogleda me svojim pametnim očima, pa kaže na našem jeziku, sa čistim sarajevskim naglaskom: „Nemoj se ti za to brinut’, ja ti to mogu srediti”, ja shvatim da je misija zbog koje smo ovdje došli ispunjena i da su sve borbe i sva odricanja imala svoju vrijednost i isplatila se.

Vesna

Toronto, Kanada