„Trole” vozile Novobeograđane i Zemunce
Prvomajske parade u bivšoj SFRJ svake godine predstavljale su svečanosti o kojima se danima pričalo. Na paradama su se redovno prikazivala dostignuća zemlje „bratstva i jedinstva”, a za Beograđane je među zanimljivijima bila parada 1947. Te godine, na prvomajskoj paradi u prestonici Jugoslavije predstavljen je prvi beogradski trolejbus.
Iste godine uspostavljene su i redovne linije – jedna od Kalemegdana do Slavije i druga od Slavije do Crvenog krsta, potom produžena do Kalemegdana. Nekoliko meseci kasnije, trolejbuska veza je uspostavljena i do Dušanovca. Kako se navodi u hronikama GSP-a, na prelazu iz prve u drugu polovinu 20. stoleća ideja je bila da nova vrsta vozila na struju preuzme glavnu ulogu u gradskom prevozu. Samo osam godina od izlaska prvog trolejbusa na prestoničke ulice u voznom parku gradskog prevoznika bila su 42 ovakva vozila.
Vizija tih godina bila je da se trolejbuska mreža raširi do Zemuna, Karaburme, Novog Beograda, Dedinja… Nešto od toga je i zaživelo veoma brzo. Veza sa Zemunom uspostavljena je 1956. Prema beleškama hroničara, do 1973. preko Brankovog mosta išla su tri trolejbusa – 14 (Zeleni venac – Zemun / Gornji grad), koji se smatra naslednikom predratne tramvajske linije, 15 (Zeleni venac – Zemun / Novi grad) i 16 (Zeleni venac – Novi Beograd / Pohorska).
Da trolejbusku vezu možda treba ukinuti, u gradu je počelo da se razmišlja već krajem šezdesetih godina.
Prema podacima GSP-a, početkom sedamdesetih, u vreme kada je grad vodio čuveni Branko Pešić, preživela je samo trolejbuska linija Kalemegdan–Kruševačka koja je takođe trebalo da bude ukinuta. Nije dugo prošlo, a već sredinom te decenije istraživanja o javnom saobraćaju u Beogradu su pokazala da od trolejbusa kao vida prevoza ne treba da se odustane. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih kao glavni trolejbuski pravci su utvrđeni Konjarnik, Miljakovac, Učiteljsko naselje, Medaković, Banjica, Kumodraž, Zvezdara… Osedamdesetih se uspostavlja veza sa Konjarnikom i Učiteljskim naseljem, ali, kako bi se planirana nova mreža u potpunosti ostvarila, 1982. odlučeno je da se njeno unapređenje finansira iz samodoprinosa Beograđana. Tako je već 1983. tramvajska mreža postala bogatija za liniju od Kalemegdana do Zvezdare. Ubrzo posle nje, podsećaju u GSP-u, počinje da vozi i „trola” 29 (Kalemegdan – Medaković 3). Sredinom osamdesetih Beograđane je počeo da prevozi i trolejbus 41 (od Kalemegdana do Banjice 2), a 1986. uspostavlja se veza između Banjice 2 i Zvezdare. Taj trolejbus poneo je oznaku 40.
Do kraja osamdesetih trolejbuska mreža se ustaljuje, pa je trolejbus devedesetih uveliko deo svakodnevice Beograđana. Krizne devedesete nisu išle naruku ni kada je reč o razvoju javnog saobraćaja, ali i pored toga, uoči novog milenijuma, otvara se novi trolejbuski depo „Dorćol” za održavanje 135 vozila.
I u poslednjoj deceniji i po priča o odlasku beogradskih trolejbusa u istoriju u više navrata je pokretana i zaustavljanja. Najnovija razmatranja na ovu temu pojavila su se prošle godine kada su na ulice prvi put izašli elektrobusi. Jedna od ideja koja se u gradu najozbiljnije razmatra jeste da se, zbog lepote centra prestonice, od Slavije do Studentskog trga ukine trolejbuska kontaktna mreža i da taj potes opslužuju elektrobusi, a da trolejbusi od Slavije idu ka perifernim okretnicama. Osim toga, kako je namera gradskih otaca da Studentski trg pretvore u pešačku zonu, plan je i da trolejbusi do Dorćola ubuduće idu uz Francusku ulicu i niz nju. Ali, ni tu nije kraj. Kao dugoročno rešenje za trolejbuski depo spominje se naselje Medaković jer je jedna od ideja i da ova vozila u narednim decenijama uglavnom opslužuju brdske terene kao što su Konjarnik, Medaković, deo Vračara, Banjica, Kanarevo brdo… Neki od ovih planova uklapaju se i u predlog nove mreže gradskih linija koji je predstavljen pre dve godine.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


