Branje jelki ispod Velebita

Prvo sam živjela u Hrvatskoj, u mom Potoku, malom ličkom selu smještenom u krečnjačkoj kotlini. Velebit nas je zaklonio od mora pa smo imali  brdsko-planinsku klimu a na tankom sloju zemlje ipak se razvila gusta planinska šuma. Ta tamna šuma zimi je štitila seoce od jakog vjetra, davala ogrev seljacima.

Najviše sam voljela da idem u šumu sa djedom Đurom. Bude zima, sunce sija, a snijeg kao da ima koru od kristala koji se presijavaju kao gomile sjajnijih dijamanata. Opremljeni za avanturu išli smo naći jelku. Djed u bucama, tankoj jakni, a ja, naravno, u punoj ratnoj opremi, debela jakna, rukavice, kapa, šal i sanke. Inače, sankanje je bio omiljeni zimski sport. Biraš brdo sa kojeg ćeš da se spuštaš, da je blizu kući, ali i da ima dobru stranu.

Posle malo koračanja po snijegu djeda i ja stignemo do šume, pod krošnje jelki, borova, ljesaka pokrivene snijegom. Gledam u vrhove drveća i sve mi je  visoko i nedodirljivo. Kako i ne bi bilo kad u krošnje gleda dijete od šest godina. Svuda su tragovi životinja, vukova, medvjeda, ptica, sve vrvi od života, a opet tako je mirno. Nigdje se ne osjeća takav mir kao u šumi. Životinje, i ako nas vide, pritaje se i čekaju da odemo pa nastavljaju sa svojim životom.

Djed sa sobom uvijek ima dobru sikeru (kao i svaki drugi Ličanin), odsiječe drvo, dovučemo ga kući, jedan dio, onaj najljepši stoji u dnevnoj sobi, a ostatak završi u peći. Jelka bi stajala u kući dvije - tri nedjelje a otac nikad nije dozvoljavao da je ukrasimo prije Svetog Nikole.

Što se mene tiče bila bi u kući 365 dana u godini. Ponekad se zapitam kako je moguće da sjećanja iz ranog djetinstva ostanu tako savršeno jasna. Možda zbog potpune sreće u očima malog djeteta.

Ali, uživanje u tim šumama, u tim mirisima prirode, u surovom ličkom životu trajalo je do 1995. godine. Cijela moja familija, zajedno sa još 250 000 sunarodnika, izbjegla je u Srbiju. Tamo sam završila fakultet, počela da radim u školi, i u toj borbi prođe dvadeset godina.

Međutim, od samog početka rada u školi bilo je sve manje posla, sve manje časova, a broj časova određuje platu. Nije izgledalo da će se situacija popravljati i suprug i ja odlučimo da valja pakovati kofere jer od Srbije `leba nema.

U Kanadi sam već tri mjeseca, privikavam se na život, tražim posao, učim, upoznajem ljude, kulturu i jezik. Ogromna zemlja, imali su gde da se šire kad su gradili, tako kad idem u prodavnicu koristim Uber. Tek tu upoznajem razne ljude i njihove živote.

Idem do pekare, vozi me lijepa žena, krupna, prodornih crnih očiju. Vozi taksi zarađuje nešto sa strane, a vidi se na prvi pogled – borac. Razmišljam, ovo je prvi put da vidim ženu u Kanadi kako vozi taksi to ni ovdje nije čest slučaj.

Počinjemo razgovor, jer u Uberu, taksiju, čim sjedneš u auto, pitaju nešto. Moraju da ostave prijatan utisak jer im od toga zavisi obim posla. Vrlo direktna, Šahla stiže i da mi kaže da joj je prijatelj frizer, povoljan a a ako hoću da se ošišam ravno, nije problem, ona će da mi skrati kosu. Smijemo se obe i tako u razgovoru dođosmo i do toga kako je stigla do Kanade.

Došla je prije sedam godina, protjerana je sa dijelom svog naroda iz Irana. Doselili su se u Njemačku, postala je arhitekta, zbog papirologije nije uspela da ostane ali je dobila priliku da se iseli u Kanadu. Ostavila mi je broj telefona, voljela bih da se družim sa tom ženom.

Inače, Kurdi su nomadi, koji žive na teritorijama Turske, Irana, Iraka, Sirije, Jermenije. Danas, oni nemaju svoju državu. U vreme velikih previranja i ratova i iscrtavanja granica država, Rusi, Englezi, Osmanlije i ostali zaboraviše na Kurde. Tako oni ostadoše bez države. Ima ih između 30 i 35 miliona. Rascepkani između različitih država, etničkih i vjerskih zajednica, često su teško prolazili. Sadam Husein je 16. marta 1988. godine izveo napad otrovnim gasom, poznat kao „krvavi petak”. Tada je između Irana i Iraka ubijeno je oko 5 000 ljudi, a povređeno više 11 000 civila.

Kurdi danas ratuju protiv ekstremnog islama, njihove vojne snage dobro su poznate u cijelom svijetu – Pešmerge. Tako se Kurdi bore za svoje parče zemlje ili se iseljavaju iz tog kraja svijeta u neke mirnije krajeve.

I tako ja u Kanadi pričam sa Kurdima, ljudima iz Brazila, Somalije, Kolumbije, Egipta, Sirije…

Svima nam je zajedničko što smo pobjegli u Kanadu. Zašto? Pa zato što su nas u našim zemljama vodili „stručnjaci”. Na kraju ispade da mi iz istorije ništa nismo naučili jer nam se loše stvari stalno ponavljaju.

Sanja Vukmirović, Kanada