Ponedeljak, 06.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
POSLE SKRNAVLjENjA NADGROBNIH SPOMENIKA

Vandali ne priznaju heroje rata

Nasrtaj na grobove na Kalemegdanu sa očigledno ideološki obojenom porukom nameće pitanje ko su ljudi koji svoje „kritičke sudove” iznose na takav način
Vandali ne priznaju heroje rata
Народни хероји мета вандала (Фото Д. Јевремовић)

Naravno da je za svaku osudu skrnavljenje nadgrobnih spomenika četvorice narodnih heroja na Kalemegdanu, mada doskoro nikom nije padalo u oči „kićenje” jelkama i šljaštećim novogodišnjim ukrasima pod prazničnim iluminacijama JKP „Javno osvetljenje” ne samo spomenika, već i groba Dimitrija Tucovića na Slaviji. Srećom, preseljen je u Aleju velikana prestoničkog Novog groblja, na mesto koje mu je oduvek pripadalo.

Ali, otkuda grobovi i spomenici rasejani kojekuda kada je i crkvenim i državnim aktima to zabranjeno? S tim u vezi, i podsećanje kako je Beograd umalo ostao bez svog najlepšeg parka i najznačajnijeg kulturno-istorijskog spomenika!

Marta 1957. godine u Aleji heroja na Kalemegdanu, baš ispod Zavoda za zaštitu spomenika, pored Ivana Milutinovića, Đure Đakovića i Ive Lole Ribara pokopan je i Moša Pijade. Neko „pravoveran” je predložio da se taj deo Beogradske tvrđave pretvori u mesto večnog počinka zaslužnih heroja rata i revolucije. Srećom, nisu ga poslušali. Eto kako su najstariji i najlepši beogradski park i slavni spomenik sačuvani za pokolenja... ali i za svakojake vandale!

Moša Pijade, predratni komunista internacionalac, ali i đavolski talentovan dorćolski slikar i pomalo pesnik, bio je pretposlednji koji je imao privilegiju da u prestonici bude sahranjen van gradskih grobalja, dok se na poslednjeg čekalo dvadeset tri godine (ne računajući Njegovu svetost patrijarha Pavla koji je sahranjen u porti Rakovičkog manastira, dakle „na svome”).

Uprkos nesumnjivoj počasti koja mu je time ukazana, Moša Pijade je, za razliku od nekih drugih, zvanično dobio samo pet spomenika, i to posmrtno: bronzano poprsje na samom grobu, rad vajara Slavoljuba Vave Stankovića, po jednu repliku u Narodnoj skupštini i u Tanjugu, na Kosančićevom vencu, stojeću figuru u prirodnoj veličini ispred Muzeja AVNOJ-a u Jajcu (ako je još tamo?), i granitnu kompoziciju ispred starog zdanja „Politike”, koja je decenijama darivala popodnevnu senku gostima obližnje kafanske bašte. Zvanično ime ove potonje je „Drug Moša Pijade i grupa slušalaca”, ali je svojevremeno naš vajar Oto Logo priznao da je zbog očiglednog udvorištva autora Branka Ružića, u šifarniku njegovih kolega i raspuštene kafanske bratije ta kamena kompozicija upamćena kao „Kvočka s pilićima” – a i to je, ako ćemo pošteno, bio vandalizam.

Najstrašniji događaj zbio se maja 2010. godine, kad je s postamenta nad Čukur-česmom odvaljen i odnet spomenik malom šegrtu Savi Petkoviću koji nas je podsećao na burne događaje maja 1862. godine, rad Simeona Roksandića. Ova neprocenjiva kompozicija izlomljena je na dvadeset dva komada, da bi se lakše spakovali u jutani džak, u kojem su i pronađeni na nekom prigradskom otpadu.

Da li se iko seća da je poprsje narodne heroine Drinke Pavlović, koje je krasilo park ispred istoimene škole u Kosovskoj ulici, često osvitalo s nataknutim grudnjakom? Sa „brusthalterom”, kako se to kaže na novosrpskom!

I bronzani Boris Kidrič, delo akademika Koke Jankovića, ocenjen kao jedna od najboljih stajaćih kompozicija na svetu, smešten na platou između zdanja Vlade Srbije i Ministarstva finansija, po nalogu izvesnog državnog činovnika–vandala umalo nije uništen, a livnice ga je spasao pokojni Raša Trkulja smestivši ga u park nadomak Muzeja moderne umetnosti kojim je tih dana direktorovao.

Despot Stefan Lazarević u Gornjem gradu, poklon Nebojše Mitrića Beogradu, stradao je pod šarenim sprejovima obesnih bezbroj puta, mada se ne zna šta je kome skrivio. A tek nesrećni Đura Jakšić u Skadarliji, pred kućicom u kojoj je živeo... Zapravo, jedini beogradski spomenik koji se nije zatekao na udaru modernih vandala je onaj podignut Dušanu Silnom! Valjda zato što onako namrgođen, sa svojim zakonikom u rukama strogo posmatra one što promiču kroz vrata Palate pravde, ili zbog toga što sud ima sopstveno obezbeđenje.

A stroge, mnogo strože kazne za takve izgrednike podrazumevaju se.

Komentari12
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Лево ја цури
Четворица који су сахрањени у Гробници народних хероја на Калемегдану пре свега и изнад свега били су комунисти, револуционари, али никако нису били они који су оправдавали убијање цивила без суда 1945. године. Јер, Ђуро Ђаковић погинуо је 1929. године, Лола Рибар 1943. године, док је Иван Милутиновић страдао 3 дана након ослобођења Београда 1944. године. Моша Пијаде није се бавио убијањем цивила без суда, нити оправдавањем било чијих недела, већ је у то време, 1945. и 1946. писао нови устав.
EvGenije
Kao da se bez suda ubijalo samo '45. Uostalom, njihove grehe znaju samo oni i onaj gore, ako ga ima; a ako ga nema, sve to onda nema ni smisla ni značaja. Ubijajte se slobodno i dalje. I tako za 100 godina niko neće znati ni da smo postojali.
Бранко Срб Козаковић
Није "убијање цивила" једини грех. Та идеологија и њена политика су били дубоко антисрпски, "од Дрездена па све на овамо". Како може имати споменик у Београду особа која се залагала за отуђење тек враћеног КиМ,што је било у складу са том политиком која је исто гледала и на Војводину, ћирилицу,.. (Југо)комунизам и његове потоње мутације и рециклаже у разним црвеним нијансама трајно су уништили српство. Нека Ђуро,Лола,Капичић,.. буду враћени у своје завичаје одакле су њихови насељавани по задатку.
Milanković Milutin
Kakvi crni heroji, jel ste vi svesni razmere zločina tih ljudi. Treba da se izbrišu, da se dezeintegriše sve šti su ostavili do poslednje subatomske čestice!
Бранко Срб Козаковић
Ово делује наивно. То што неко има споменик никако не подразумева и да га је заслужио. Да су нацисти током окупације оставили споменике да ли би и на њих овако наивно гледали? Није довољно бити антифашиста. И Хитлер је био за "здарво тели и дух", за "здрав живот" и слично, па тешко да ће и у наивним приказима то бити оправдање за споменик монструму. (Југо)комунисти су пре свега били антинационалисти који су се борили за инсталирање увезене антисрпске идеологије и политике. Злочиначко наслеђе.
Боба
Има вандала и "вандала". Цео ред биста народних хероја у крагујевачком парку је после 5-ог октобра нестао. Кажу да су после кривили локалне "вандале" традиционалне сакупљаче секундарних сировина. У сваком случају лоше је уништавати споменике једног времена. Ове гробове и споменике ипак треба преселити на гробље међутим јер тамо припадају.
Станиша Младеновић
Треба имати на уму да су они били пре свега антифашисти па тек после тога комунисти.
EvGenije
@Vule: Recite to potomcima onih 60-ak hiljada streljanih posle '44. Možda shvate da su 70 godina živeli u zabludi pored svojih, iz nekog čudnog razloga, nevidljivih predaka.
Vule
@Evgenije "Ubijanje civila bez suda' posle zavrsetka rata je urbana legenda, jer kako vidimo svi zahtevi za rehabilitaciju se podnose na pretpostavke procesnih gresaka prilokom donošenja presuda, a ne na samu krivicu utvrdjenu u presudi...
Prikaži još odgovora

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.