Sreda, 08.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Kako (ni)sam upoznala Rukavišnjikova

Kako (ni)sam upoznala Rukavišnjikova
Скулптуре Пушкина и Наталије Гончарове (Фото: Г. Пејчић)

Aleksandar Rukavišnjikov (1950) ruski je vajar čiji je rad pobedio na konkursu za spomenik Stefanu Nemanji na Savskom trgu u Beogradu. Kako je najavljeno, ovog će meseca doći u Beograd.

Za Rukavišnjikova sam čula 2006, u Moskvi. Tu sam stigla sa svoje dve drugarice penzionerke (ja sam tada bila na korak do penzije), a sve tri bile smo polaznice letnjeg kursa ruskog jezika na Državnom institutu „A. S. Puškin”. Na časove smo prve nedelje išle redovno, onda samo do podneva, a posle deset dana sa časova smo bežale jer smo shvatile da, u protivnom, nećemo uspeti da upoznamo što više od onoga što u Moskvi treba upoznati – jer su sve ustanove radile samo do šest po podne.

U knjižari na Arbatu već prvog dana kupile smo vodič kroz Moskvu, sa označenim maršrutama i objektima, zatim plan grada i kartu linija metroa (i, naravno, mesečnu kartu) i krenule planski. Odabrale smo deo grada, uglavnom centralni krug, što je u stvari Moskva 19. veka, poznata iz klasične literature, a meni i iz romana B. Akunjina o Fandorinu (tada su u Srbiji intenzivno prevođeni, a ja sam, kao lektor/korektor, svaki najmanje triput pročitala). I tako stigosmo i do Rukavišnjikova: njegov Dostojevski sedi ispred Državne biblioteke (a u biblioteci na garderobi čikica s belim rukavicama, besne stare dame koje izdaju dozvolu za ulazak strancima, pod uslovom da ne ometamo korisnike; moja drugarica Ružica ipak prolazi izdignutom stazom koja vodi duž celog zida – njome su trčali u jednom Akunjinovom romanu; Ružica je, uostalom, ušla i u Lubjanku, do obezbeđenja, a ja sam, iz straha, ostala ispred); zatim, iza Hrama Hrista Spasitelja, njegov je imperator Aleksandar Drugi, pod slavolukom, sa lavovima; onda je tu spomenik Visockom na Novodevičjem groblju, pa provokativna debela dama u Muzeju savremene umetnosti...

I tako, hodamo jednog dana Starim Arbatom (tu smo već domaće: videle smo Puškina i Gončarovu, Andreja Belog, stale uz Okudžavu, pile toplu čokoladu u Šokoladnici kao Tolstojeva Kiti Ščerbacka...), ja, po davnašnjoj navici, čitam sve na šta mi pogled padne i, najednom, na panou koji zatvara gradilište stoji: Dom-muzej M. J. Ljermontova, Mala Molčanovka broj 2! Ljermontova u predloženim maršrutama nema! Uveče tražim na planu grada: pa to je odmah iza Novog Arbata.

Sutradan nam je prvo to bilo na programu: dođosmo do Hrama Simeona Stolpnika (to smo već videle!), pa pravo napred. U ulici s jedne strane uglavnom porodične kuće, starinske, ima i drvenih; na drugoj strani ekonomski ulazi u zgrade Novog Arbata. I evo: žičana ograda, nekoliko metara „razbarušenog” vrta, kuća na sprat obložena drvetom, uz kuću betonska staza, a na stazi se naziru dve-tri skulpture! To može biti jedino Ljermontovljeva kuća.

Otvaramo vrata na ogradi i – pravac skulpture. Predstavljena su dva lika, sede na foteljama, muškarac u stvari leži. To mora biti Ljermontov: sitan čovek, nizak. Ali, kovrdžava mu je kosa! Puškin – presudila je naša drugarica Nada. Na drugoj fotelji je onda Natalija Gončarova.

Malo dalje: sanduk od letvica metar sa metar, a u njemu ogromna Lenjinova glava! Pored sanduka: ženski akt modiljanijevski izdužen! Dok sve to zbunjene fotografišemo, iz kuće izlazi mlad čovek: „Dobrij den. Šta vam treba?” Sad shvatamo da ovo ipak nije Ljermontovljeva kuća.

Nada objasni da smo mi iz Srbije (to je skoro svuda nailazilo na osmeh prihvatanja) i šta tražimo. Čovek kaže da smo ušli u kuću vajara Rukavišnjikova, tj. njegovog oca, da su pred nama zaista Puškin i Gončarova, u radu, da je otac u Siriji, gde se postavlja njegova skulptura Isusa Hrista. Skreće nam pažnju na još jedno nezavršeno delo, uza samo ogradu prema ulici: automobil sa krilima u kome treba da sede, kad se sve završi, junaci Bulgakovljevog „Maestra i Margarite”. Fotografišemo i automobil, izvinjavamo se što smo upale na privatan posed i odlazimo Ljermontovu.

Tamo je Nada, u duetu s kustoskinjom, recitovala „Pogib poet”, i tako su dva pesnika ostala povezana, a s njima, i sa Srbijom – i Rukavišnjikov.

Grozda Pejčić,
Beograd

Komentari4
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Ружица
Драгоцена минијатура, згуснуто сећање за наук.
Драган Мрковић
Еххх, да сам са вама био...а и овако одлично дочарано. Велико хвала!
Snezana
Lepo pripovedate. Uzivala sam citajuci...
Radmila Mišić
I ja, slikovito i živahno napisano. Najviše mi se dopada leteći automobil jer "Majstora i Margaritu" skoro znam napamet.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.