Obična neobična priča

Ja” prelistam” na internetu novine iz bivše Juge skoro svaki dan. Počnem od zadnjih strana. Kultura me interesuje, pomalo ekonomija. I tu prestaje moje interesovanje. Ja sam se odrekla prava da biram, ja ne živim tamo i ne želim ”krojiti kapu” onima koji su tamo. Koristim i poštujem moje biračko pravo u mojoj novoj zemlji.
„Listajući“ tako naiđoh i na ove stranice. Pročitah nekoliko priča. Životnih, lijepih. Osim činjenica, nađoh i mnogo melanholije i nostalgije. Ja se ne slažem da samo ljudi u tuđini osjećaju nostalgiju. Nostalgija je žal za prošlim životom, godinama, starim ljubavima. Svi mi žalimo za nekim dobima, malim kafanama gdje smo se sretali, našim bioskopima ili ljetovanjima.

Pročitah i nekoliko komentara. I uvjerih se još jedan put koliko ima negativne energije kod ljudi. Ili energije koja je pogrešno usmjerena.
Jedan trenutak pun osjećanja i razmišljanja pretočih na papir. Urednica objavi to.

Samo nekoliko sati kasnije pogledah komentare. Zastade mi dah. To nije moguće. To se dogada samo u pričama!

„Draga VV, izmamila si mi suze. Poslije prvog čitanja, a redovno pratim ovu rubriku, predivno ispričana životna priča mi se učinila odnekud poznata. Nakon drugog čitanja sam bila sigurna da sam te "pronašla" makar i tu na "hladnom šarafu", ja odavde sa tople Floride. Rastužila me vijest o smrti tvoje mame. Bilo bi mi drago da uspostavimo kontakt. Sigurna sam da bismo poslije svih ovih godina imale mnogo toga da ispričamo jedna drugoj. Pozdravlja te tvoja školska drugarica iz našeg, jedinstveno lijepog, bosanskog grada.“

Prije četrdeset godina smo gimnazijske dane provodile zajedno. Krenule na fakultet, ja u jedan a Ona u drugi grad. Sretale se ponekad ljeti, kad bi Ona dolazila u naš grad.Skupljali smo se kraj najljepšeg jezera svake godine u junu. Pa ko dođe dobro je došao. Poneko nije mogao doći, mala djeca, posao. Uvjek je bar nekoliko nas došlo.

A onda nas je rat razbacao. Razbucao.
I niko više nije imao vremena da skuplja sve izgubljene komadiće.

Za samo nekoliko dana razmjenismo desetine mail-ova. Ne počinjemo ih i ne završavamo. Znamo da uvijek slijedi još jedan. I još jedan. Razdvajaju nas hiljade kilometara i nekoliko sati. I spaja nas toplina i briga. Spaja nas i ista sudbina. Moja na sjeveru Švedske i Tvoja u toploj Floridi. Toliko toga smo ispričale u jednom dahu, a nove teme, pitanja i odgovori, naviru. Kao da smo nastavile razgovor koji smo prekinule juče.

Dobih slike iz trećeg razreda. Nema više A.Odnese ga nedostatak lijekova i hrane. Nema više ni našeg dragog razrednika. Ubiše ga na kućnom pragu.

Mnogo toga se izdešavalo. Mnogo je rana na našim dušama.
Jedno nam je zajedničko. Mi ne gledamo unazad. Mi gledamo naprijed i živimo život ponosne na našu djecu koja su mladi, uspiješni ljudi. Sve troje su se izborili sa stranim jezicima i stekli visoko obrazovanje.

Nemojte se iznenaditi kad vam nas dvije pošaljemo priču sa jednog susreta u Švedskoj, na Floridi ili na obalama najljepšeg jezera...