Zaštitnici i progonitelji
Hoće li bivši zaštitnici novinara postati njihovi progonitelji, a bivši progonitelji pretvoriti se u zaštitnike? Zbog čega pojedina strukovna udruženja i NVO danas podržavaju nešto čemu su se pre desetak godina protivili i zašto mnogi koji su ranije osuđivali razne društvene nepravde i nelogičnosti pred istim takvim pojavama sada zatvaraju oči?
Nedavno predložene izmene Zakona o informisanju, koje će po mišljenju jednih uvesti red u ovu oblast, a po mišljenju drugih označiti konačnu presudu slobodnom i nezavisnom novinarstvu, ma kakve posledice izazvale, samo su jedan od događaja koji je ove dileme stavio u prvi plan. Jer svedoci smo da se na našoj javnoj sceni često dešavaju gotovo neverovatni obrti. Bivše „patriote” preko noći postaju „evropejci”, „mirotvorci” prerastaju u „ratne huškače”, a pristalice sveslovenske unije postaju vatreni zagovornici ulaska Srbije u NATO. Tako smo bili neprijatno iznenađeni pred činjenicom da pojedini intelektualci, koji su pre petooktobarskih promena smatrani „doslednim” borcima za zaštitu ljudska prava, danas ćutke prelaze preko očiglednih primera kršenja prava drugih samo zato što je reč o njihovim neistomišljenicima. Isto pravilo pojedini analitičari zapažaju i kad je reč o ekonomiji, pa oni koji su podsticali javnu potrošnju danas govore kako je ona prevelika, a za prava radnika često se „bore” i oni koji su u prošlosti doprineli urušavanju naše ekonomije.
Na vladavinu prava, sistemske promene, modernizaciju, evropeizaciju ili zaštitu nacionalnih interesa političari i druge javne ličnosti pozivaju se, primećuje jedan analitičar, uglavnom vodeći računa o svojim interesima, društvenoj poziciji ili planovima, a društvene institucije (parlament, vlada, mediji…) samo su im sredstvo da do tih ciljeva dođu. Tome treba dodati sujetu i emocije (mržnju) prema neistomišljenicima, odnosno želju da se oni po svaku cenu pobede, pa i ponize.
Rešenje ovih problema je u izgradnji istinski demokratskog društva, odnosno ustanova i mehanizama koji će to obezbediti, u uvažavanju svačijeg mišljenja i interesa (što, naravno ne znači i izbegavanje odgovornosti za ono što se radi). To se, naravno, ne može dogoditi preko noći, tako da nas verovatno još očekuju mnoge nelogičnosti poput one kada je jedan bivši opozicioni vođa, ovog puta sa pozicije vlasti, želeći da opravda postupke prema svojim neistomišljenicima, svojevremeno uzviknuo: „Nema demokratije za neprijatelje demokratije”.
novinar
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


