Utorak, 16.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Diplomatska prinova

Diplomatska prinova

Najnoviji aranžman Beograda i Prištine je prilično originalan fenomen. Iako njihovi odnosi ostaju vrlo problematični i u međunarodnim razmerama, uspeli su da ojačaju svoje uloge na međunarodnoj sceni.

Ako sve bude išlo po briselskom dogovoru: Srbiji sleduje status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji, a neosporeno pravo učešća na regionalnim skupovima dobijaju predstavnici vlasti na Kosovu – bez oznaka i jednostrano proglašene državnosti i Unmika, a uz pozivanje i na Rezoluciju 1244 Saveta bezbednosti UN i na mišljenje Međunarodnog suda pravde. Kome god nije jasno šta bi sve mogla da znači ova formula (meni realistična) dobiće specijalistička razjašnjenja na drugim stranicama našeg lista, a na ovim stupcima pokušavam da je povežem i uporedim, s globalnim kretanjima.

Sporazum Beograda i Prištine, pod okriljem EU, predstavlja pažnje vredan izuzetak od učestalih međunarodnih – nesporazuma. Više se na ovim prostorima napredovalo (počev od Dejtonskog sporazuma 1995. za mir u BiH) u smirivanju situacije, i za mnogo kraće vreme (a nama se oteglo) nego u višedecenijskim preganjanjima na drugim škakljivim lokacijama.

Na primer: oko podele (od nedavno i atomske) Korejskog poluostrva i kiparskog ostrva (invazijom turskih trupa). Još duže: u konfliktima između Izraelaca i Palestinaca, pa i sporovima oko razgraničavanju Indije i Pakistana koji su doveli do njihovog međusobnog nadmetanja u atomskom naoružavanju, što se sve dodatno komplikuje sumnjama (koje takođe traju duže od ratova na prostorima bivše SFRJ) u domete nuklearnih ambicija obližnjeg im Irana…

Pomalja se tako, makar u mojim maštarijama, šansa da „balkanizacija”, kao podrugljivi izraz za beskrajna i surova etnička cepkanja geografskih i administrativnih celina, postane simbol obrnutog procesa – za prevazilaženje neracionalnih podela. Ali, čini se da većinu plaši situacija u kojoj će joj Balkan, koji pamte kao zbirku negativnih iskušenja, biti uzor za pozitivna kretanja, uz ostalo i zato što takav preokret sugeriše da se ovde napredovalo a na raznim stranama, obično napredujućim, nazadovalo.

Osećam, stoga, potrebu da naglasim novi značaj Balkana. Uz sve mane, kojih se vrlo teško oslobađa, ovaj region se ispostavlja kao laboratorija u kome se dokazuje da je mogućno da se iz zla izlegne dobro, i to baš u vreme kad se mnoga dobra premeću u zla.

Pre bezmalo trinaest godina, izgledalo je da na svetu nema veće nevolje od „kosovskog problema”, a danas se baš on ispostavlja kao primer kako je mogućno rešavati i najveće probleme. U stilu: ako su Srbi i Albanci mogli da se dogovore da međusobnu, takoreći već antologijsku, netrpeljivost pretvore u obostranu afirmaciju na internacionalnom planu – iako ih lokalni opozicionari optužuju za „izdaju” – zašto to ne bi pošlo za rukom i ostalim, mnogo važnijim i moćnijim, akterima na uskomešanoj globalnoj sceni?

Postoji bar još nekoliko situacija koje su gore, i po svet neposredno ili posredno opasnije od kosovske, a da u njima nema ohrabrujućih nagoveštaja. Uprkos znatno jačim spoljnim vojnim intervencijama, uvek na čelu sa SAD, i Avganistan i Irak su daleko od poželjnog rešenja unutar sebe, dok se njihovi izazovi prelivaju na okolinu.

Ne pomažu dovoljno ni finansijske intervencije za sređivanje uzdrmanih međunarodnih, naročito evropskih, tržišta pozajmica i budžetskih „prostiranja preko gubera”. Nema znakova ohrabrenja ni na hroničnim žarištima, kao što su Bliski (izraelsko-palestinski konflikt) i Daleki istok (korejska natezanja), uprkos diplomatskim naporima dužim od pola veka, kao ni u rešavanju kiparskog „pitanja”, nastalog turskom vojnom okupacijom (1974.) severnog dela ostrva, niti u Rusiji i Kini jenjavaju separatističke težnje, koje na specifičan način istrajavaju i u Britaniji, Španiji, Italiji, Belgiji…

U navedenim okolnostima, sporazum Beograda i Prištine deluje kao dragocena prinova, bar u diplomatskim „jaslicama”. Obema stranama, čiji suštinski nacionalni ciljevi i dalje deluju neuskladivo, obezbedio je napredak na internacionalnoj sceni.

Takav ishod je proizišao, mislim, iz još jedne originalnosti. Prvi put je, posle dužeg vremena, spoljni pritisak – u spoju rastuće uloge Nemačke, i oživljenog angažmana Amerike (uprkos preusmeravanju perspektive sa Atlantika na Pacifik) – bio usmeren ne samo na Beograd nego i na Prištinu.

Nema, međutim, mesta našem razgaljivanju. Dobijanje kandidature za članstvo u EU zahtevaće nastavak svakojakih reformi, a pogotovu promene mentaliteta. Koji sada, reklo bi se, pokazuje odlučnost da, u vidu diplomatske prinove, definiše realno sveta u nama i nas u njemu…

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.