Heroj radničke klase

Specijalno za "Politiku"
BEČ – Oni su svuda među nama: u gradskom prevozu, po čekaonicama domova zdravlja, poštanskim šalterima, a neki nam dođu čak i rod. Ruku na srce, neki od njih su – mi. Nekada zvani "obožavaoci", a danas popularno "fanovi", vole, mrze, pate i raduju se sa svojim idolima, veruju da su im bliski i da ih ovi "gađaju u srce" "kao da ih lično poznaju".

Multimedijalna izložba "Heroj radničke klase – portret Džona Lenona", koja je nedavno postavljena u bečkoj Bavag fondaciji, bavi se upravo fenomenom fanova koji – kako to sam naslov kaže – gaje kult ličnosti pokojnog frontmena sastava "Bitlsi". Kendis Brejts, trideset petogodišnja umetnica iz Johanesburga, u svojim video-instalacijama uglavnom analizira fenomen komercijalne pop i filmske kulture, ali i paradokse savremenog društva – kontradikcije između medijskih slika idealnog života koje nam se svakodnevno nameću i stvarnosti lišene glamura. Brejtsova često pokušava da naglasi svu važnost "malog čoveka", zarobljenog u svetu nedostižnih ideala globalizacije, zbunjenog i osuđenog na večitu čežnju za "veličinom".

Među četiri stotine najvatrenijih obožavalaca muzike Džona Lenona, koji su se javili na audiciju za pravljenje video-materijala za ovaj projekat, odabrano je njih dvadeset petoro iz Engleske, Škotske, Velsa, Italije, SAD i Japana. Tokom nekoliko dana, koliko je u engleskom gradu Njukaslu trajalo snimanje, odabrani su imali zadatak da otpevaju čitav repertoar pesama sa Lenonovog prvog solo albuma iz 1970. Rezultat je dvadesetpetokanalna video-instalacija koja traje jednako dugo kao "Džon Lenon/ Plastik Ono bend" album – trideset devet minuta i pedeset pet sekundi.

Interpretacije pesama koje se bave traumama iz detinjstva – izolacijom, usamljenošću i smrću – snimane su svaka zasebno, tako da spontano oformljen hor odlikuje simpatična disonantnost. Iako je tema "superheroja" dobre četiri decenije "prežvakavana" što u slikarstvu što u fotografiji ili multimedijalnoj umetnosti, sem Kendis Brejts je malo ko uspeo da se dublje dotakne lingvističkog aspekta filmske, muzičke i televizijske kulture. Počevši od serijala "Re-animacija" iz 2002, u kojem meša scene iz različitih reklama, televizijskih sapunica i filmova, pa do legendarne izložbe "U nastajanju", Brejtsova se stalno vraća problemu prazne medijske retorike, uspevajući da pokaže svu besmislenost dijaloga romantičnih holivudskih hit-filmova, pomoću nekolicine odabranih scena iz sedam ostvarenja sa divama poput Kameron Dijaz, Dženifer Lopez, Džulije Roberts, Goldi Houn, Meg Rajan i Dru Barimor. Stvarajući paralelne filmske sekvence koje tumači lično u ogoljenom ambijentu, nenašminkana, statična i ozbiljna, ponavljajući tekstove koji su oslobođeni specijalnih efekata – muzike, kostima i savršene scenografije – Brejtsova konfrontira publiku sa dijalozima kojima nedostaje svaka veza sa realnim, svakodnevnim konverzacijama. Umesto smisaone priče, posmatraču se otvara retorika tipa: "`Mirko, pazi metak.`– `Hvala, Slavko.`"