Dosta je TV mraka
Već tri decenije svedoci smo brutalnih slika rata, što onih krajem prošlog veka kod nas, što ovih sa raznih svetskih ratišta posle i danas. Nažalost, kao dva neodvojiva zla propasti sveta, redovno ih prate i crne hronike kriminalizovanog društva i raznih pojava i oblika ljudske psihopatologije. Ako je televizija nekad bila „prozor u svet”, rado smo je gledali jer se bavila njegovim napretkom i dostignućima, a ratno i ostalo zlo prikazivala je u informativnom formatu i s merom. Od pojave Si-En-Ena i ostalih drastičnih televizija Zapada, s predznakom „rejting i profit”, koje se drže ideje „što brutalnije to gledanije”, ako preskočimo naše realne ratne godine, nije se dugo čekalo da takav pristup, model i bukvalno preslikavanje zaigraju i u programima srpskih televizija. Prvo na privatnim kanalima, a onda i na RTS-u.
Ako je televizija duhovni prostor svakog čoveka, bez obzira na njegov uzrast, obrazovanje, intelekt, profesiju, psihu, zdravlje, stabilnost, neko bi morao da se zapita kako zlo sa TV ekrana u svim svojim najgorim pojavnim oblicima deluje na gledaoce, a kroz njihove reakcije i masovnost i na celo društvo? Svakodnevno bombardovanom crnom hronikom ubijanja, droge, silovanja, tranzicionih i političkih borbi i lopovluka, otvorenom pornografijom, najnižim duhom rijaliti i zabavnih programa... da li tom gledaocu, već poljuljanog duhovnog zdravlja i umornog od večne borbe za bolje sutra, koje nikako da dođe, u osam uveče na RTS-u i ostalim nacionalnim frekvencijama treba sve to ponuditi i kroz film i TV seriju? A takvih naslova, podržavanih vrlo „ubitačnim najavama”, bilo je mnogo i teško ih je sve nabrojati: „Ubice mog oca”, „Kost”, „Meso”, „Koža”, „Klan”... Ovaj poslednji je ekranizacija nastajanja čuvenog zemunskog klana, kojim se skoro tri decenije neprestano bave mediji i koji se nastavlja u razne nove crnogorske i srpske klanove.
To zlo kriminalca i psihopate prisutno je u životima nas i naše dece, direktno ili posredno, svejedno, i kroz prostor TV-a i društvenih mreža okreće nas ka novom zlu. Najveća zamka kod pravljenja ovakvih sadržaja mračne strane čoveka i društva, jeste što pokazivanjem zla u svoj njegovoj moći, strasti i adrenalinu, oni zlo i afirmišu. I onda nas čudi što nam je zemlja puna nelegalnog oružja i droge, što se komšija „overava” samo zbog mrkog pogleda, što supružnicima i ljubavnicima krv pomračuje um, što seva nož među mladima, što i deca ubijaju drugu decu... O majstorstvu izrade takvih filmova i serija, zar i treba pričati, s obzirom na to da, umesto zdrave pouke, indoktrinira i negativno utiče na već izmučeni i haotični duh gledaoca. I momenat muzičke podrške u pozadini se mora pomenuti, jer je preterana i psihodelično dominirajuća, da zajedno s drastičnim i brutalnim scenama zla, ošamućuje sva čula.
Svakako, na RTS-u ponekad ima i izuzetnih igranih sadržaja, koji nam vraćaju sećanje i izazivaju žal za zdravo-prirodnim i iz života „izraslim” kritičkim, a opet zabavnim i opuštenim storijama, kakve su pravili Pavić, Novak, Kadijević i drugi. „Lako je Raletu” i „Radio Mileva” ipak su nedovoljno uspeli pokušaji novog „Pozorišta u kući”. Prva serija pokušava „na silu” da u model drugačije, zapadnjačke naravi, smesti domaću, balkansku. A kod druge, čim je počeo da se snima beskrajni broj novih nastavaka uz domišljanje likova i zapleta potpune izveštačenosti, „TV pozorište” postaje kreatura i groteska.
Ovih dana film Slobodana Šijana „Davitelj protiv davitelja” slavi četiri decenije. Genijalni reditelj ga je u sažetku definisao kao „komediju strave i užasa”. Iako je nastao pre ludila rata, tranzicije i Si-En-Ena, i činio se istovremeno intrigantnim i bezopasnim, kao i oni po Agati Kristi, trajni je primer kako se o zlu može pričati, a da se ne afirmiše, pa još da bude i zabavno.
Samo da nas neko ne podseća da imamo daljinski upravljač u rukama. Građani plaćaju taj RTS, država ga pomaže, potpisuju ga mnogi „odgovorni” i ostali urednici i zasigurno ima još novih Pavića kojima treba dati šansu, pa je sasvim u redu ljutnja zdravorazumnih gledalaca. A veliki reditelj Želimir Žilnik, koji je o margini i padu društva napravio svetske filmove, o tom trendu holivudizacije kaže: „Meni je katkad muka kad gledam silnu pucnjavu, ubistva, mučenja – snimljena ne samo efektno i strašno, bez ikakvih skrupula. Ali, to je po svemu sudeći ambijent u kojem ljudski rod danas, iz dana u dan živi. I tako sve do vrlo verovatnog, skorog globalnog atomskog sukoba.”
Miša Lazar,
pisac, član Srpske duhovne akademije, Beograd
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


