Dobar pesnik, da je čovek taki

U vašem cenjenom listu 23. januara objavljen je tekst o Hrvatskoj dvorskoj kancelariji, Ivanu Mažuraniću kao kancelaru i njegovom odnosu prema Srbima. Posebno je istaknuta činjenica da su u to vreme, kad je Mažuranić bio kancelar (1862−1865), mnogi poznati Srbi, ne samo u Hrvatskoj dvorskoj kancelariji već i u nekim drugim visokim političkim i sudskim organima vlasti Hrvatske, „lepa zvanija imali”. Sve što je napisano je tačno, pa na osnovu toga čitaoci mogu zaključiti da su Mažuranić i tadašnji organi hrvatskih vlasti prema Srbima bili veoma širokogrudi i da su odnosi između Srba i Hrvata bili više nego idealni. To tako izgleda kad se pomenute činjenice istrgnu iz ondašnjeg vremenskog konteksta i ondašnjih političkih odnosa.

Suštinski je stanje bilo drugačije. Srbi u Hrvatskoj u vreme kada je živeo Mažuranić zvanično nisu bili priznati kao politički (konstitutivni) narod. Tretirani su kao deo hrvatskog političkog naroda, kao Hrvati pravoslavne vere. Ključno političko pitanje u Austriji bilo je tada njeno državnopravno preuređenje – da li će ona biti uređena kao centralistička, federalistička ili dualistička država. Kao kancelar, Mažuranić je imao obavezu da u Hrvatskoj obezbedi što više pristalica koje će stati uz Beč, a ne uz Peštu. Da bi ispunio taj zadatak on se, za razliku od narodnjaka biskupa Štrosmajera i pravaša Ante Starčevića, povezao s mnogim poznatim Srbima. Da bi ih pridobio dodeljivao im je mnoge značajne političke položaje. U svakom slučaju nije to činio iz simpatija i ljubavi nego iz političke nužde. Iz nužde, da bi se Hrvati, zajedno sa Srbima, što jače i uspešnije oduprli Mađarima i nametanju neravnopravne nagodbe s njima. Hrvatski sabor je 1867. iz istih razloga priznao Srbe „kao narod srbski sa hrvatskim narodom istovjetan i ravnopravan”. To priznanje bilo je kratkog veka. Trajalo je do 1873, do revizije hrvatsko-ugarske nagodbe.

Kada je posle revizije hrvatsko-ugarske nagodbe Mažuranić postao ban došao je do izražaja njegov pravi odnos prema Srbima. On je 1874. doneo Zakon o pučkim školama i preparandijama. Tom zakonu bio je cilj da ukine srpske autonomne škole, koje su bile pod crkvenonarodnom upravom, i da dobro osmišljenim školskim programima što brže ostvari hrvatizaciju Srba. Zakon je izazvao veliko nezadovoljstvo i snažan otpor Srba. Mažuranić je iz političkih razloga ukinuo Srpsku učiteljsku školu u Pakracu. Vodio je pravu hajku protiv njenih učitelja, koje je optuživao da šire ideje srpstva pa ih je držao u zatvoru. U vreme ustanka u Bosni i Hercegovini Mažuranićeva vlada je 1876. punila zatvore nedužnim Srbima. Franjo Rački je tvrdio da ban sve to čini „po zapoviedi i naputku iz Pešte” pa je napisao Vatroslavu Jagiću: „odavle toliki zatvori u Pakracu, Karlovcu, Osieku, Daruvaru itd. onih, koji su nesretni zvati se Srbi i koji svoje simpatije za boreće se Srbe nješto bučnije izrazuju (…)”.

Dobronamerna i humana britanka Mis Irbi tvrdila je da nema nikakvih razloga da, kao strankinja, pravi razliku između pravoslavnih i katolika, ali je o Mažuranićevoj protivsrpskoj politici 1878. godine napisala da se „jedini motiv tome (Mažuranićevom) gonjenju Srba nalazi u nečovečnoj mržnji Hrvata sproću Srba. Kao god što katolici u Bosni idu na ruku Turcima protiv Srba, tako Hrvati u Slavoniji idu na ruku Mađarima opet protiv Srba (…)”.

Đakovački biskup Josip Juraj Štrosmajer je o Mažuranićevoj protivsrpskoj politici između ostalog napisao: „Od nekog vremena po huškanju Mađara i Nijemaca (…) Hrvatstvo stavlja se u očevidnu opreku prema Srpstvu. (…) Naši slabići posve popuštaju tuđem uplivu i rekao bi, ne imaju nijedne pozitivne misli, nego protiviti se Srpstvu (…)”. Pismo o Mažuranićevoj protivsrpskoj politici napisano F. Račkom 11. marta 1879. Štrosmajer je završio rečima da hrvatska vlada s banom na čelu „dušmanu za ljubav zatvara Srbe ni krive ni dužne (…)”.

Imajući u vidu nimalo prijateljski odnos Mažuranića prema Srbima, naš narod u ono vreme nije o njemu slučajno govorio: „Dobar pesnik, da je čovek taki”.

Vasilije Đ. Krestić