Vozom prema Zapadu ...

Rođen sam u srcu Šumadije, na pola puta od Jagodine prema Kragujevcu, i to ako krenete putem uz rečicu Osaonicu. Nećete videti bog zna šta, tek nekoliko sela, kilometrima dugačka, razvučenih kuća ograđenih tarabom. I s leva i s desna dižu se ne visoka brda, šumovita, na čijim pokosima spavaju neorane njive obrasle u korov. U inostranstvu sam od svoje devete godine a da to nisam ni znao. Trbuhom za kolačima (jer kruha je ipak bilo), pokrenuli se moji roditelji vozom prema zapadu. Jesu li znali ili samo naslućivali da Zapad počinje poslije Šida, tek oni se zaustaviše u Hrvatskoj, a nas, svoju djecu, ostaviše još koju godinu kod svojih roditelja. Kad se malo središe, dovedoše i nas. Tada sam prvi put vidio mnoge stvari – električnu lokomotivu, velegradske nebodere, pa  Bg pa Zg, latinicu i nerazumljive dijalekte, a  na kraju beskrajnu pučinu mora. Sjećam se tog mora tada, bilo je blještavo i svjetlo plavo i nekako bez jasnog kraja, a miris njegov ušao je u me i još ne izlazi.

Tada još nisam znao da ću tu u Rijeci  završiti sve moje škole, da ću na njegovom Korzu proslaviti maturu, da ću se zaljubiti u jednu djevojčicu koja mi nije bogom dana bila, da ću se oženiti jednom drugom koja se u mene zaljubila i da će mi se tu roditi moje dvoje dječice. A sve se to dogodilo i još mnogo toga …Shvatih da je i to i sve ono odakle dođoh, moj zavičaj – moja domovina. 

A onda odjednom kao grom iz vedra neba … sjedoh i ja na vlak, sam, djecu ostavih, dok se malo sredim – i krenuh, kuda nego na zapad, krenuh trbuhom za slobodom. Ali tada se zapad udaljio i pronađoh ga taman poslije alpskih tunela. Ne odoh dalje, tu spustih svoj kofer, udomih se u Austriji i to onoj Gornjoj tik uz njemačku granicu. I eto, opet i po drugi put nađoh se u inostranstvu. Nastavih tamo gdje sam stao – sredih se i djeca  dođoše,  odrastoše pa i ne odlaze više rado u svoj zavičaj, a niti ja u svoj...

A i kada odemo ponekad, a odemo jer ih još volimo,  svaki put otkrivamo da su nam zavičaji sve dalji, i sve istočniji, sve je manje ljudi koji nas znaju a sve više onih koji se pitaju – šta hoće ovi, gde su bili kada je trebalo i kad je grmilo i kad je sjevalo. I u mom zavičaju i mojoj domovini sve smo više sami, pa kad se vraćamo i prođemo one iste tunele, djeca kliču "Eto nas kući …!"  U mojoj djeci polako nastaje nešto novo, u njima vidim sebe kad kao dječarac prvi put ugledah more. Moja djeca postaju neka druga, razmišljaju nekako drugačije … budućnost svoju vezuju za onaj isti Zapad kojeg su još moji roditelji tražili.

I jasno mi je konačno da moj zavičaj više nije tamo gdje su moji preci rođeni – moj je zavičaj onamo gdje se rađaju moja djeca i moje djece djeca. Pitam se, hoće li i oni tražiti novi zapad, hoće li i oni krenuti trbuhom za nečim i ostaviti svoju djecu – dok se malo srede…?