Četvrtak, 19.11.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Tag: jezik

17.11.2015 u 10:05
Kao i u mno­gim dru­gim dru­štve­nim po­ja­va­ma i od­no­si­ma sa­vre­me­nog do­ba, glo­ba­li­za­ci­ja je je­dan od do­mi­nant­nih po­kre­ta­ča lek­sič­kih pro­me­na u ve­ći­ni slo­ven­skih i evrop­skih je­zi­ka. U Mo­skvi je, 2009. go­di­ne, odr­ža­na na­uč­na kon­fe­ren­ci­ja Ko­mi­si­je za tvor­bu re­či Me­đu­na­rod­nog sla­vi­stič­kog ko­mi­te­ta, ko­ja je bi­la po­sve­će­na ino­va­ci­ja­ma u tvor­bi re­či i no­vim re­či­ma u slo­ven­skim je­zi­ci­ma. Struč­nja­ci za lek­si­ko­lo­gi­ju i tvor­bu re­či iz svih slo­ven­skih ze­ma­lja re­fe­ri­sa­li su o lek­sič­kim no­vi­na­ma u svo­jim je­zi­ci­ma. Svi su pri­ku­pi­li i pred­sta­vi­li bo­ga­tu gra­đu iz reč­ni­ka neo­lo­gi­za­ma. Iz­ne­na­đu­ju­ća je bi­la či­nje­ni­ca da su spi­sko­vi neo­lo­gi­za­ma u svim je­zi­ci­ma bi­li sko­ro po­du­dar­ni. Ta­ko su, re­ci­mo, u svim je­zi­ci­ma kao neo­lo­gi­zmi za­be­le­že­ne lek­se­me ovog ti­pa: bi­znis-klub, ma­ster-klas, fit­nes-in­struk­tor ili me­te­o­a­larm, pa­ra­o­lim­pi­ja­da, vi­de­o­klip, eko­ak­ti­vi­sta, evro­skep­ti­ci­zam, za­tim broj­ne lek­se­me ko­je se za­vr­ša­va­ju na -iza­ci­ja (bi­ro­kra­ti­za­ci­ja, in­ter­ne­ti­za­ci­ja, ra­di­ka­li­za­ci­ja, vul­ga­ri­za­ci­ja, aro­ma­ti­za­ci­ja), lek­se­me sa su­fik­som -(ija)da (par­la­men­ti­ja­da, šu­ber­ti­ja­da, ro­le­ri­ja­da, eko­no­mi­ja­da), po­ve­ća­va se broj ime­ni­ca ko­je po­či­nju sa te­le-, ter­mo-, astro- , ga­la- itd. (te­le­no­ve­la, te­le­ma­ra­ton, ter­mo­ča­ra­pe, ter­mo­pa­pir, astro­me­di­ci­na, ga­la­šou), a sve je vi­še i ime­ni­ca ko­je se za­vr­ša­va­ju sa -gejt, -fil, -men, -ho­lik itd. (naf­ta­gejt, fran­ko­fil, fran­ko­men, este­to­ho­lik, čo­ko­la­do­ho­lik). Po­da­ci su po­ra­ža­va­ju­ći. Ako sku­po­ve re­či u raz­li­či­tim je­zi­ci­ma pred­sta­vi­mo u vi­du kon­cen­trič­nih kru­go­va, mo­že se re­ći da je sa­mo cen­tral­ni deo tih kru­go­va ostao sta­bi­lan. Naj­va­žni­je i naj­fre­kvent­ni­je re­či ni­su se pro­me­ni­le. Pe­ri­fe­rij­ski ni­voi svih je­zi­ka sve vi­še li­če jed­ni na dru­ge, tj. lek­si­ka za no­ve po­ja­ve i pro­ce­se go­to­vo da je iz­jed­na­če­na u svim slo­ven­skim je­zi­ci­ma. Kao što u svim gra­do­vi­ma Evro­pe ni­ču iste pro­dav­ni­ce u ko­ji­ma se pro­da­ju isti pro­iz­vo­di, ta­ko se i je­zi­ci po­pu­nja­va­ju istim re­či­ma. I kao što do­ma­ći pro­iz­vo­đa­či mu­ko­trp­no po­ku­ša­va­ju da za­dr­že do­ma­će fa­bri­ke i pro­dav­ni­ce svo­je ro­be, a ma­lo ko od njih u to­me uspe­va, ta­ko i je­zi­ci ši­rom Evro­pe mu­ko­trp­no po­ku­ša­va­ju da za­dr­že svoj iden­ti­tet, a u to­me uspe­va sa­mo naj­sta­ri­ja, ba­zič­na lek­si­ka (na pri­mer, ona ko­jom se ozna­ča­va­ju de­lo­vi te­la, de­lo­vi ku­će, naj­va­žni­je rad­nje itd). Sa­vre­me­na teh­no­lo­gi­ja omo­gu­ći­la je da se, za­jed­no sa in­for­ma­ci­ja­ma, ne­ve­ro­vat­nom br­zi­nom ši­re i re­či za raz­li­či­te po­ja­ve. Evo jed­nog pri­me­ra za uti­caj glo­ba­li­za­ci­je na in­ter­na­ci­o­na­li­za­ci­ju lek­si­ke.  Pre ne­ko­li­ko go­di­na, jed­nog vre­log le­ta, ve­ro­vat­no pr­vo u Bri­ta­ni­ji, ob­ja­vlje­na je vest o za­ba­vi mla­dih bri­tan­skih tu­ri­sta ko­ja se sa­sto­ja­la u to­me da u le­to­va­li­šti­ma ši­rom sve­ta ska­ču sa bal­ko­na svo­jih ho­tel­skih so­ba u ba­zen is­pred ho­te­la. Do­mi­šlja­ti no­vi­nar je no­vi sport na­zvao bal­ko­ning. Istog da­na, valj­da u ne­do­stat­ku ozbilj­nih te­ma, vest se pro­ši­ri­la po ce­lom sve­tu. Čak je i u dru­gom dnev­ni­ku RTS-a, vo­di­telj pro­či­tao vest o bal­ko­nin­gu, pa je no­va lek­se­ma po­če­la da se ši­ri me­đu go­vor­ni­ci­ma srp­skog je­zi­ka ko­ji su jed­ni dru­gi­ma pre­pri­ča­va­li vest o no­vom spor­tu. Ši­re­nju ve­sti i no­ve lek­se­me umno­go­me je do­pri­neo sni­mak sko­ko­va na in­ter­net-por­ta­lu „Ju­tjub”. Sni­mak je ob­i­šao svet pod na­zi­vom bal­ko­ning.  Ova reč se br­zo pro­ši­ri­la, ali je br­zo i ne­sta­la iz srp­skog i mno­gih dru­gih je­zi­ka. Po­ja­va ta­ko­zva­nih jed­no­dnev­nih re­či ta­ko­đe je od­li­ka glo­ba­li­za­ci­je. Kao što se ki­šo­bra­ni pra­ve da tra­ju jed­nu se­zo­nu ili za jed­nu upo­tre­bu (pa ako du­že op­sta­nu, za­ču­di­mo se i ob­ra­du­je­mo), ta­ko se i je­zič­ke ozna­ke za broj­ne dru­štve­ne be­zna­čaj­no­sti ko­je krat­ko­traj­no ple­ne pa­žnju, na­glo po­ja­vlju­ju i br­zo ne­sta­ju. Ovo, na­rav­no, ne va­ži za sve no­ve re­či. Ne­ke od njih po­sta­ju traj­ni(ji) deo lek­sič­kog si­ste­ma je­zi­ka-pri­ma­o­ca. Va­žno je ima­ti u vi­du da je me­ga­lo­man­ski uvoz re­či sa­mo pro­prat­na po­ja­va uvo­za pro­iz­vo­da, ali i po­gle­da na svet, kul­tu­re, si­ste­ma vred­no­sti. U jed­nom pa­ke­tu gu­bi­mo i je­zik i iden­ti­tet. Va­lja­lo bi raz­mi­sli­ti o to­me.¶ *Pr­o­fe­sor Fi­lo­lo­škog fa­kul­te­ta Uni­ver­zi­te­ta u Be­o­gra­du
15.11.2015 u 10:05
Ne po­sto­ji na­uč­ni pred­met ni­ti ma­te­ri­ja škol­ske na­sta­ve ko­ji bi se stva­ra­li u uskim kru­go­vi­ma jed­ne ze­mlje i jed­ne na­uč­ne ori­jen­ta­ci­je. Za­to se ka­že i za­to se po­štu­je reč o to­me da je na­u­ka otvo­re­na, a na­uč­ni­ci slo­bod­ni u iz­bo­ru te­ma ko­jim će se ba­vi­ti i pri­stu­pa ko­jim će u to­me kre­nu­ti. Za­to je vr­lo do­bro što smo u se­ri­ji čla­na­ka u „Po­li­ti­ci” do­zna­li da se srp­skim je­zi­kom ne ba­ve sa­mo srp­ski gra­ma­ti­ča­ri i lin­gvi­sti, već se ovaj pred­met pre­da­je i iz­u­ča­va i na uni­ver­zi­te­ti­ma i in­sti­tu­ti­ma ši­rom sve­ta – od Mo­skve i dru­gih ru­skih cen­ta­ra, pre­ko za­pad­ne Evro­pe i Ame­ri­ke do Austra­li­je i No­vog Ze­lan­da. Po­sle ra­to­va za raz­bi­ja­nje Ju­go­sla­vi­je in­te­re­so­va­nje za srp­ski je­zik je osla­bi­lo, ali ni­je pre­sa­hlo, o če­mu upra­vo sve­do­če oba­ve­šte­nja u se­ri­ji čla­na­ka ko­je ob­ja­vlju­je „Po­li­ti­ka”. No ti tek­sto­vi sa­dr­že i dru­ga oba­ve­šte­nja, od ko­jih ne­ka mo­gu po­slu­ži­ti kao simp­to­mi ili di­rekt­ni sig­na­li o sta­vu po­je­di­nih po­li­tič­kih kru­go­va i dr­ža­va pre­ma Sr­bi­ma i srp­stvu.  „Tre­nut­no na Mo­skov­skom uni­ver­zi­te­tu”, iz­ve­šta­va prof. J. Ja­ku­ški­na, šef Ka­te­dre za srp­ski je­zik te emi­nent­ne vi­so­ko­škol­ske usta­no­ve, „ima tri­de­se­tak stu­de­na­ta ko­ji uče srp­ski...“ I da­lje: „Srp­ski je­zik uče i stu­den­ti dru­gih sla­vi­stič­kih gru­pa: kao dru­gi slo­ven­ski je­zik to­kom dve go­di­ne.“ Me­đu tim za­lju­blje­ni­ci­ma u srp­ski je­zik i kul­tu­ru po­seb­no me­sto ima­ju stu­den­ti ru­skog je­zi­ka i knji­žev­no­sti, ko­ji se ne za­dr­ža­va­ju na dvo­go­di­šnjim kur­se­vi­ma, već „po pra­vi­lu na­sta­vlja­ju i da­lje. In­te­re­so­va­nje pre­ma srp­skom je­zi­ku pot­hra­nju­je se nje­go­vom ret­ko­šću i za­ni­mlji­vo­šću“, is­ti­če na kra­ju uva­že­na pro­fe­sor­ka. Iz nje­nog član­ka sa­zna­je­mo da se u Ru­si­ji srp­ski je­zik, upra­vo po Vu­ko­voj re­for­mi i vu­kov­skim na­če­li­ma osla­nja­nja je­zič­ke nor­me na na­rod­nu knji­žev­nost i na­rod­ni go­vor – pro­u­ča­va već od 1835, kao i da ni­ka­da ni­su pre­sta­ja­le stu­di­je srp­skog je­zi­ka bez ob­zi­ra na sve do­ga­đa­je i rat­na is­ku­še­nja ru­skog na­ro­da kroz ko­ja je pro­la­zio po­sled­nja dva ve­ka. Ru­ski pro­fe­so­ri se tru­de či­ta­vo vre­me da ak­cep­ti­ra­ju i u svo­je na­uč­ne pro­gra­me ugra­de sta­vo­ve i srp­ske na­u­ke o je­zi­ku (ne­ret­ko ša­lju­ći svo­je lju­de na stu­di­je u Sr­bi­ju ili pri­hva­ta­ju­ći srp­ske pro­fe­so­re itd.). Ne­sum­nji­va je ute­me­lje­nost iz­u­ča­va­nja srp­skog u Ru­si­ji i ru­skog u Sr­bi­ji na uza­jam­no­sti i pri­ja­telj­stvu dva na­ro­da.  Na dru­goj stra­ni, u za­pad­nim lin­gvi­stič­kim kru­go­vi­ma, vla­da druk­či­ja „na­uč­na” at­mos­fe­ra, druk­či­ja in­te­re­so­va­nja i druk­či­ji sta­vo­vi pre­ma srp­skom je­zi­ku.  Ta­ko, Ame­ri­ka­nac, „pro­fe­sor Ro­bert Grin­berg, sla­vi­sta, struč­njak za so­ci­o­lin­gvi­sti­ku i je­zič­ku po­li­ti­ku“ ne iz­ve­šta­va o me­stu srp­skog je­zi­ka u na­uč­nim in­te­re­so­va­nji­ma i stu­dij­skim pro­gra­mi­ma oukland­skog uni­ver­zi­te­ta na N. Ze­lan­du, gde dr­ži ka­te­dru, ili na ame­rič­kim uni­ver­zi­te­ti­ma, gde je za­vr­šio ško­le. Pred­met nje­go­vih iz­la­ga­nja je­ste pro­ble­ma­ti­ka „no­vih je­zi­ka”, od­no­sno nor­mi i nor­ma­tiv­nih, po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­nih uzu­sa u no­vo­na­sta­lim dr­ža­va­ma, na ko­ji­ma je za­sno­va­na i ide­o­lo­gi­ja se­pa­ra­ti­zma, pa če­sto i je­zič­kog šo­vi­ni­zma, agre­si­je i ne­kog no­vog „in­te­gra­li­zma”, upe­re­nog is­klju­či­vo pro­tiv srp­skog na­ro­da, ko­ji je u tim sre­di­na­ma po­stao ma­njin­ski, pa i u Sr­bi­ji, gde je ve­ćin­ski. Ras­pra­vlja­ju­ći o „Je­zi­ku i iden­ti­te­tu na Bal­ka­nu“ Grin­berg u osno­vi oprav­da­va sve ove po­ja­ve, me­ša­ju­ći poj­mo­ve „je­zič­kog sa­mo­o­pre­de­lje­nja na­ro­da“ i je­zič­ke po­sle­di­ce uni­šte­nja srp­skog ele­men­ta u Hr­vat­skoj, ili po­ku­ša­ja je­zič­ke i na­ci­o­nal­ne „in­te­gra­ci­je” nje­go­ve u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni.  No pra­ve po­sle­di­ce je­zič­kog se­pa­ra­ti­zma i re­van­ši­zma iz­gle­da da će se te­ško sa­gle­da­ti u na­še vre­me. Po­treb­na je iz­ve­sna vre­men­ska dis­tan­ca, i iz­ve­sna tre­zve­na smi­re­nost po­li­tič­kih stra­sti, ko­jih ni­su li­še­ni ni na­ši za­pad­ni pri­ja­te­lji kad su Sr­bi u pi­ta­nju. A i ma­lo hra­bro­sti i sa­mo­stal­nog mi­sa­o­nog na­po­ra na­uč­nih rad­ni­ka u od­no­su na vla­da­ju­će po­li­tič­ke sta­vo­ve i ta­mo­šnja pro­pa­gand­na stru­ja­nja, ko­ja po­ta­pa­ju i na­še lju­de u tim ze­mlja­ma, a u ta­la­si­ma se pre­li­va­ju i na na­šu ze­mlju i naš kul­tur­ni am­bi­jent. Ta­ko A. Bo­ško­vić, pro­fe­sor na Ko­lum­bi­ji, iz­ve­šta­va o iz­u­ča­va­nju svih se­pa­rat­nih je­zi­ka ko­ji ov­de do­bi­ja­ju vi­so­ku po­dr­šku ame­rič­kih i dru­gih za­pad­nih cen­ta­ra – pre po­li­tič­kih ne­go struč­nih – kao jed­nog je­din­stve­nog. On to ob­ja­šnja­va ame­rič­kim prag­ma­ti­zmom, jer je jef­ti­ni­je i eko­no­mič­ni­je od po­seb­nih stu­di­ja sva­kog od njih.  Ukrat­ko: na­ši za­pad­ni pri­ja­te­lji je­dan re­žim i je­dan stav o je­zi­ku pro­pa­gi­ra­ju kod nas, a dru­gi i druk­či­ji ima­ju „za se­be”. U Ame­ri­ci je, na­i­me, „bi­ro­kra­ti­zo­va­na ad­mi­ni­stra­ci­ja... za­klju­či­la... da je da­le­ko lo­gič­ni­je, da­kle jef­ti­ni­je i is­pla­ti­vi­je za in­sti­tu­ci­je vi­so­kog obra­zo­va­nja, sma­tra­ti BHS za je­dan je­zik“... A šta su za­klju­či­li lin­gvi­sti? Zar i za njih to ni­je „je­dan je­zik”? Ka­ko je mo­gu­će da kor­pus ko­ji je „lo­gič­ni­je sma­tra­ti za je­dan je­zik” – oni­ma či­jom sud­bi­nom jed­na ve­li­ka si­la prak­tič­no vla­da – utu­vi­ti u gla­vu da su to če­ti­ri ili pet je­zi­ka? I po­red ja­ke vo­lje da se uz­dr­žim od sva­kog ko­men­ta­ra, mo­ram re­ći da je ova­kav stav u naj­ma­nju ru­ku dvo­li­čan... Zar je kul­tur­na pro­iz­vod­nja npr. za par sto­ti­na hi­lja­da sto­po­stot­nih Cr­no­go­ra­ca – u Cr­noj Go­ri is­pla­ti­va (ko­li­ko će lju­di ku­pi­ti i pro­či­ta­ti knji­gu štam­pa­nu na ezo­te­rič­nom „cr­no­gor­skom”?!) , a na ogrom­nom ame­rič­kom tr­ži­štu ne­is­pla­ti­va? I zar u Ame­ri­ci stu­den­ti mo­gu za­jed­no se­de­ti u klu­pa­ma i slu­ša­ti za­jed­nič­ki, za­pra­vo srp­sko­hr­vat­ski je­zik, a opet u Cr­noj Go­ri mo­ra­ju ima­ti i dve ka­te­dre za dva „cr­no­gor­ska” je­zi­ka (ve­ro­vat­no za ukup­no po sto­ti­nak hi­lja­da lju­di!) po­red one za srp­ski? A na kra­ju mo­ra­mo upam­ti­ti da je stav za­pad­nih pri­ja­te­lja ipak od­lu­ču­ju­ći u svim zbi­va­nji­ma na na­šim pro­sto­ri­ma.  O če­mu se tu za­pra­vo od­lu­ču­je, osim o na­šoj ne­sre­ći i in­te­re­su ko­ji ne­ko od to­ga ima? I de­li­ti nam je­zik, i čak istu ve­ru! – da se oko to­ga sva­đa­mo kad ova­ko osi­ro­ma­še­ni, ogo­le­li i obo­se­li, ne­ma­mo ni­šta dru­go da de­li­mo, ni oko če­ga da se pre­pi­re­mo i tu­če­mo? Di­vi­de et im­pe­ra!  *Pro­fe­sor Fi­lo­lo­škog fa­kul­te­ta Uni­ver­zi­te­ta (u pen­zi­ji)
14.11.2015 u 10:05
Na­še no­vi­ne su već de­ce­ni­ja­ma pre­pu­ne ve­sti sa Bli­skog is­to­ka, a isto to­li­ko na­ši sr­bi­sti i ara­bi­sti ba­ve se pi­ta­njem tran­skrip­ci­je ime­na i na­zi­va iz arap­skog je­zi­ka. Naj­slo­že­ni­ji pro­blem pri pre­no­še­nju an­tro­po­ni­ma i to­po­ni­ma iz arap­skog u srp­ski je­zik je­ste tran­skrip­ci­ja od­re­đe­nog čla­na, tj. mor­fe­ma „al-“, ko­ji pred­sta­vlja in­te­gral­ni deo ime­na i pi­še se za­jed­no sa njim u vi­du pre­fik­sa. Shod­no to­me na­ši ara­bi­sti za­la­ga­li su se, u pri­la­go­đe­nom pi­sa­nju, za tran­skrip­cij­sku va­ri­jan­tu čla­na al/el odvo­je­nu po­vla­kom od ime­ni­ce na ko­ju se on od­no­si, što je prak­sa u mno­gim evrop­skim je­zi­ci­ma.  Me­đu­tim naš Pra­vo­pis (2010) po­nu­dio je sa­svim dru­ga­či­je nor­ma­tiv­no re­še­nje – ob­lik el/El bez po­vla­ke – Šat el Arab, El Ala­mejn, i pre­po­ru­čio nje­go­vo iz­o­sta­vlja­nje u ne­kim slu­ča­je­vi­ma – Asad, Ri­jad, Gum­hu­ri­ja  (str. 183-184; 64).  I po­red utvr­đe­ne ka­kve-ta­kve pra­vo­pi­sne nor­me u prak­si vla­da ve­li­ko ša­re­ni­lo, ne­u­jed­na­če­nost i pro­iz­volj­nost u pre­no­še­nju arap­skog od­re­đe­nog čla­na. Glav­ni uzrok to­me je­ste pre­u­zi­ma­nje arap­skih re­či pre­ko je­zikâ-po­sred­ni­ka, da­nas naj­če­šće en­gle­skog, či­me u naš je­zik ula­ze i nji­ho­vi tran­skrip­cij­ski mo­de­li.  U na­šim pi­sa­nim me­di­ji­ma arap­ski od­re­đe­ni član pre­no­si na raz­li­či­te na­či­ne – Al Dža­zi­ra i Al-dža­zi­ra; Al Ka­ida, Al ka­i­da i Al-ka­i­da; Al Jom el Sa­bea; al-Ala­gi i Al-Ala­gi; al-Asa­da, Asad i el Asad; al-Si­si i el Si­­si; Ga­da­fi, El Ga­da­fi, el Ga­da­fi, al Ga­da­fi, el-Ga­da­fi, al-Ga­da­fi; Šarm el-Še­ik, Ra­ba el Mah­di, El Va­tan.  Sre­će se i va­ri­jan­ta ul – Sa­lam ul Tan­mi­ja, Sejf ul-Arab, Ul Arab. Evo i ne­ko­li­ko pri­me­ra u ko­ji­ma su po­što­va­ni fo­net­ski za­ko­ni ve­za­ni za od­re­đe­ni član – Es Saj­der, Az Zi­tan, Madž­lis aš-šu­ra, En-nah­da, an-Ni­sa, Ra­mlat as Sa­ba­tin, Ar-Rai, Hizb ut Ta­hrir. Ima i slu­ča­je­va gde je član pi­san za­jed­no sa ime­nom – Ha­mid Ab­du­lah Al­dar, Na­bil Ela­ra­bi, Ka­lat al­ham­bra. Ka­ko se u na­šem Pra­vo­pi­su član tre­ti­ra kao po­moć­na reč, na­šli smo i lič­no ime gde je me­njan po pa­de­ži­ma – El Auodeh Mo­u­a­fek/Ela Auode­ha Mo­u­a­fe­ka.  Na­ve­de­ni pri­me­ri ja­sno sve­do­če o neo­p­hod­no­sti stva­ra­nja sta­bil­nog i ujed­na­če­nog si­ste­ma tran­skri­bo­va­nja ono­ma­sti­ke iz arap­skog je­zi­ka, a u okvi­ru to­ga i pre­ci­znih tran­skrip­cij­skih re­še­nja za pre­no­še­nje arap­skog od­re­đe­nog čla­na ko­ja će, pre sve­ga, uzi­ma­ti u ob­zir nje­go­vu pra­vu pri­ro­du.