Moja mezimica

Ako se još neko sjeća mojih prvih priča na ovoj rubrici, samo da podsjetim … Moj drugar Ilija, onaj što je iz svog sela pod Kozarom, preko Slovenije i Njemačke stigao ovdje u Gornju Austriju, dakle taj moj drugar je nakon dvije ipo godine uspio da dovede svoju drugu ženu Nadu i njenu osmogodisšu kćer. Sretni su svo troje što im se Bog smilovao da započnu novi život.

Drugi moj drugar Mile iz okolice Minhena, onaj što se iako je volio svoju Jelenu iznad svega, formalno rastao od nje i formalno se obadvoje vjenčali s njemačkim beskućnicima kako bi stekli njemačku vizu. Dakle, taj moj drugar je u međuvremenu dobio i drugo unuče. A onomad reče u povjerenju njegova žena mojoj da će slijedeće ljeto navjerovatnije oženiti i drugoga sina. A tek su pred koju godinu četrdesetu prevalili.

No, ovo je ipak jedna sasvim druga priča, prica o mojoj kćeri mezimici … Sve je počelo davne ´91. Bješe to najluđa godina koju naša zemlja pamti. Ostadoh bez svoje stare države a od nove dobih odbijenicu za prihvat među njene nove državljane. Taman je u to vrijeme nekako i moja mezimica krenula u prvi razred one iste škole u kojoj sam i ja nekad provodio svoje sretno djetinjstvo.

Jednoga dana, taman nekako u dane kada su neki gradovi „pali u ruke neprijatelju“ dođe ona iz škole uplakana. Reče joj upravitelj, onaj isti nastavnik što je meni nekad fiziku predavao, da prenese meni , ukoliko u dogledno vrijeme ne donesem dokaz o državljanstvu, moja će kćer ovu školu morati da napusti! Iako nije ništa od toga razumjela, uplašio je strogi glas upraviteljev i njegovo naborano čelo. Udari u plač, zašto da ode iz njene škole. Za nekoliko mjeseci mnogo je zavoljela i školu i nastavnicu Dijanu i prijateljice Vendi i Natašu, a i malog Filipa iz susjedstva s kojim je zajedno hodala do škole i nazad. Pogodi me to više no svi oni pokolji o kojima smo svakodnevno bili obavještavani. Ne, ja ovde nemam šta više da tražim – pomislih i odlučih ….

… Nakon dvije godine dovedoh ovamo i moje troje najmilijih. Državljanstvo je u međuvremenu stiglo pa je moja kćer u istoj onoj školi legalno završila i drugi razred. Ali početkom septembra `93. krenu ona u treći razred tu, gdje odlučih da započnemo novu budućnost. Kada sam je upisivao, priznah ovdašnjem upravitelju da moje dijete još nema vizu. On mi na to odgovori kako to nema veze sa školom, ako je dijetetu prijavljen boravak u ovom gradu ono tu mora i školu da pohađa. To važi za svakog…!

No, prvog dana dodje moja kćer iz ove nove škole uplakana – Tata, zašto ja ne mogu ponovo u moju školu da idem …? Bješe to za mene još jedan udarac – novi nepoznati jezik, nova nepoznata djeca. Nisam joj ništa odgovorio, samo sam je zagrlio i nešto mi stade u grlu.

Te jeseni moj sin krenu u obdanište, od osam do dvanaest. Tek toliko da se privikne na novu djecu, nove ulice i novi jezik. Bio je sav sretan, dizao se kada i sestra, dolazio bi kod mame u krevet i pitao da li je već osam sati jer i on mora da ide u svoj „Kindergarten“.

Vrijeme je polako učinilo svoje. U novoj školi moja je kćer upoznala Sanju iz Požarevca i Ivanu imenjakinju iz Bugarske. Odmah joj je laknulo kad je vidjela da u školi ima sličnih njoj. Za nekoliko dana znala je ona i sve druge iz razreda, Kristofa, Ludviga, Johanu, a i ova nova učiteljica, činila joj se sasvim OK. Novi jezik gutala je svakodnevno i dok su ostali imali čas religije, njoj je upravitelj lično držao dodatni čas iz njemačkog. I tako godina za godinom, razred za razredom.

A kad nam je i sin krenuo u školu, za nju briga više. Budila ga je, spremala mu sendvič, vodila do njegove škole pa bi tek onda skrenula u svoju. Uvečer bi ga čak i na spavanje zvala, činilo nam se da i ona, moja mezimica, paralelno s nama odgaja svoga brata.

Završi se osnovna i krene sa Ivanom i Sanjom u istu srednju školu, petogodišnju s maturom. Tu im se priključi Ernada iz okolice Tuzle i Keti, crnomanjasta ljepotica s jednog srednjeameričkog ostrva. Družile su se i izvan škole i nerijetko bi se svih pet djevojaka nalazile kod nas. Zajedno su izlazile, zabavljale se s momcima, ali su ozbiljno učile i uredno završavale razrede.

I danas kad uđem u njenu sobu, prvo što vidim to je slika pet djevojaka sa mature. Odmah se prisjetim svega toga, i pitam se - je li ovo danas ta nova budućnost koju sam nekada tražio?

Sin će na proljeće da maturira, a kćer, moja mezimica, živi u studentskom domu, na četvrtoj je godini biologije. Državljanstvo je ponovo promijenila, ovo joj je već treće. Uslov za ovo je bio da se ispiše iz onog istog kojeg je nekad na jedvite jade dobila.

Kad je potpisala rješenje o ispisu, primijetio sam, bilo joj je žao.
Reče mi – „Ipak je ono tamo moja Domovina“.