Susret sa Momom u kafeu D’Pari

Septembarska noć u Monte Karlu, savršena kao na filmu!

Kako god da provedem veče, prije povratka u hotelsku sobu, sjedim u parku kao omađijana raskošnom prirodom, bogatim mirisima botaničke bašte u kojoj kao da raste sve najlepše što je izniklo pod nebeskom kapom. Zatvorim oči kada se dovoljno nagledaju te ljepote i molim se Bogu da taj prizor nikad ne napusti moje zjenice. Uverena sam da ovako izgleda raj jer bolje i ljepše od ovoga ne može biti!

To veče sam odlučila da obučem omiljenu roze boju i ponešto bijelo da ne budem baš kao puding od maline. Najdraža ogrlica i naušnice od rozen kvarca, suvenir iz sarajevskih  dana, u toj kombinaciji se podrazumijevaju.

Polako se spremam i u oblaku parfema lagano odlazim u centar Monte Karla u baštu čuvenog kafea D’Pari!

Na tom mjestu gde se u jednom trenutku iskupe najlepši, najotmeniji, najglamurozniji, najbogatiji iz cijelog svijeta, svakom provincijalcu počne da se vrti u glavi.

Čitav kaleidoskop u kojem se okreću sjajne toalete, besprekorno doterane dame i elegantni muškarci koji ih prate. Livrejisani lakeji odvoze skupe limuzine, latino-muzika ispunjava cijeli trg, dok u bašti kafea sve blista, stolice, čaše, escajg, nokti, nakit, pogledi, cipele…

Do nosa mi je zalutao dim tompusa i na trenutak pokvari utisak, u stvari podseti da nešto mora i da mi se ne svidi. Zašto li svi puše to ogromno čudo koje tako neprijatno miriše?

Bilo mi je pomalo nelagodno jer sam sama sjedela za stolom, što nije baš običaj u to vrijeme na takvom mjestu. Nikoga poznatog na vidiku. Primećujem da sve najljepše iz mog ormara nije ni blizu luksuznim toaletama. Moja omiljena ogrlica od rozen kvarca nije ni za pokazivanje u podne a kamoli uveče u kojoj šljašte sve sami dijamanti, smaragdi i ostali kamenčići.

Upitah se gde li sam ja zalutala? Šta ja radim na ovom strašnom mjestu?

Ali u sledećem deliću sekunde umalo da ne uzviknuh, ne znam da li tačno da li od sreće ili čuda.

Nekoliko stolova od mene sjedi gospodin čije drago lice prepoznajem. Jedva se obuzdah da ne skočim i počnem da ga grlim i ljubim.

U tamnoplavom sakou, sa zlatnim dugmadima kapetana duge plovidbe svog i naših života, sedeo je Momo. Da, to je on, moj najdraži pisac,  kojeg obožavam. Pored njega anđeo čuvar, njegova Liki.

U svim nesrećama ženske duše on je bio jedini koji nas je uvijek tješio, uveseljavao i davao nadu da će lijepo tek doći. Pomislih da je i sad tu samo zato da me podsjeti da sjaj i skupi glamur ovog mjesta hlade postelju „visokog gosta” i da je moja ogrlica obojena emocijom najskuplji dijamant.

Prišla sam mu na pristojnu udaljenost kad nekome kažete „dobro veče”.

Dvije riječi srpskog jezika a toliko radosti na obje strane. Od rukoljuba do  poljupca u obraz samo je bio treptaj oka.

Sjećam se da sam jedva od uzbuđenja uspjela da mu kažem kako je on jedini muškarac koji me čini srećnom, dok čitam njegove priče, romane i intervjue. Da uživam kao dijete u krevetu između oca i majke.

Htjela sam još svašta da mu kažem ali… možda je bilo i previše to što je pozirao sa mnom da bih imala fotografiju koja je nemi svjedok da je to bio on, da me je stvarno zagrlio i ubjeđivao učtivo da mu ne smetam.

Često gledam tu fotografiju.

Nijedan dragi kamen, a bilo ih je nebrojeno te noći, nije tako sijao kao moje lice ozareno srećom trenutka susreta s dragim čovjekom. Boja rozen kvarca sa moje ogrlice razlila se po našim licima i obojila nas kao što je Mikelanđelo oslikao anđele. Trenutak sreće koji će mi ostati cijelog života.

Neda Kozomara