Čitaš li „Politiku”

Moj prijatelj Branko Malešević, čovjek koji se dugo bavi pisanjem i ima dvadesetak objavljenih publikacija o našim doseljenicima u Vindzoru, jedne nedjelje februara 2024. godine, poslao mi je kopiju priče Lazara Kovačevića, sa naslovom: „Vitomir nije pripadao, ni ovdje ni u Bosni gde je rođen”, uz kratko objašnjenje:

„Vrlo lepa priča. Tema i način izražavanja kao da si ti pisao.”

Odmah sam je pročitao i izlazeći u šetnju oko obližnjeg parka, nazvao sam Branka i pitao ga gdje je našao ovu priču.

– Čitaš li ti Politiku, pitao me je on s nevjericom.

– Iskreno, ne čitam, i to odavno.

– Ne čitaš? Nije moguće! Pa šta čitaš?

Očito bilo je to malo iznenađenje za Branka, a za mene samo podsjećanje na neku daleku i lijepu prošlost iz koje sam iskočio kao čivija iz točka.

Hladan februarski dan i klizava staza po kojoj sam hodao upozoriše me na opreznost, a Brankovo zapažanje odzvanjalo je u mojim ušima.

I u tom lutanju kroz prošlost, pred očima mi se pojavi „Politika” koja je prvi put zašuštala u mojim rukama davno, još kada sam bio u drugom razredu osnovne škole. Jedan dan otac je banuo u kuću, sa osmijehom na licu, noseći novine i sa neskrivenim ushićenjem pokazao napis u njima, rekavši: „Vidi sine, moj sestrić, najbolji student u Beogradu.”

Uzevši novine u ruke, prepoznao sam na slici Zdravka. Čitajući članak i sričući slovo po slovo, osjetio sam slast koja se javlja kada se desi ili čuje nešto uzvišeno i nesvakidašnje. Bujna dječija mašta osmislila je u svojoj glavi nešto što bi poželela za sebe, a što je bilo iluzorno i neuhvatljivo kao duga na nebu poslije kiše.

I tako se u rukama devetogodišnjeg dječaka prva „Politika”, kroz studentski uspjeh Zdravka Antonića, urezala u njegovo pamćenje.

Od tada „Politika” je bila moj najomiljeniji dnevni list, koji sam kasnije redovno čitao sve do odlaska u Kanadu. Čitanje sam uvijek počinjao otpozadi, sa zadnjih stranica, jer ono što me je prvo privlačilo bila je šahovska rubrika.

Impresioniran tim magičnim zagonetkama u meni se polako javljala želja, da isprobam svoje sposobnosti u komponovanju šahovskih problema, pa su krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka, „Politika” i „Ilustrovana Politika” objavile i nekoliko mojih radova. Čak je jednom prilikom, Marjan Kovačević, u kratkom pismu, prokomentarisao kompoziciju jednog četveropoteznog mata, što sam zapamtio kao lijep gest ovog velemajstora problemskog šaha.

Dolaskom u Vindzor, „Politika” mi je u početku bila nedostupna, bar za jedno vrijeme, pa je u vrtlogu životnih obaveza nekada omiljeni dnevni list polako padao u zaborav. Od tada je prošlo mnogo vremena, stigla je 2020. godina i početak pandemije virusa korona, a vindzorski  „Casino” bio je domaćin benda „The Blues Brothers”.

Tamo vidim jednog poznanika, strastvenog kockara, koji od svog dolaska u „Grad ruža”, kako ovaj grad još zovu, prije pedesetak godina, uglavnom živio od socijalne pomoći. Jedva je sastavljao kraj s krajem jer je gotovo sav novac trošio na kocku vjerujući u neminovni dobitak. Uhvati me za rame i reče: “Pišem knjigu, zvaće se: “Život jednog kockara”, ako si zainteresovan, ostaviću ti jedan primjerak?”

Čuo sam za neke pisce koji su bili strastveni kockari, ali ne i za kockara koji je napisao neku knjigu, pa me njegova namjera prijatno iznenadi, ali nešto kasnije shvatih je kao njegov pokušaj da se otrgne iz kandži ovisnosti. Vjerovatno se moj izraz lica nesvjesno promijenio ispoljavajući čuđenje što je on primijetio pa me iznenadi i preduhitri svojom opaskom:

„Znam jarane šta misliš, ali vidi, sve se mijenja, sad je došlo vrijeme da pišu knjige i oni koji nikad nisu čitali. Umjesto knjiga mi smo čitali ljude, život, ono što nigdje ne piše.”

„Ta knjiga će sigurno biti interesantna i lijepa prilika da vidiš kako se i od pisanja može živjeti. Ako ti ostane koji neprodati primjerak, računaj na mene,” rekoh mu.

Prožet njegovom pričom i sudbinama nekih ljudi koji su izgubili veliki novac, razorili brakove, pa čak počinili i samoubistva a u vrijeme sve veće kućne izolacije izazvane restriktivnim mjerama virusa korona latih se olovke i napisah svoju prvu priču o ovom poroku, pod naslovom “Genetika” i poslah je na jedan portal za književnost, kulturu i umjetnost.

Poslije nešto više od godinu dana, javi mi se porukom jedan prijatelj iz zavičaja: „Nađoh ti priču na internetu. I ti pokušavaš da pišeš?”

Moj prijatelj Branko pokušao da me podstakne na pisanje pa je bez mog znanja prikupljao moje priče u jednu digitalnu knjigu koju je nazvao “Galina i druge priče”. Bio je to jedan njegov neočekivani, prefinjeni potez. U našim međusobnim šahovskim susretima i odigranim partijama, gotove sve njegove poteze mogao sam predvidjeti, ali ovaj izvan šahovske ploče nikada.

Poslije pola sata završih moju šetnju po klizavim stazama obližnjeg parka i koloplet događaja iz prošlosti, oživljen u mojim sjećanjima kao nekim uzburkanim snovima. Negdje duboko u podsvesti pratila me jedna misao i kao kamenčić u cipeli opominjala da pronađem nešto što sam zaboravio. Javi mi se želja da ponovo, makar na internetu pronađem „Politiku”, najstarije i najuticajnije novine na Balkanu.

Sjedoh za sto i na računaru brzo pronađoh rubriku „Moj život u inostranstvu” i priču o Vitomiru. Nedugo potom, Politika je na svojim stranicama objavila moju prvu priču „Kruška iz mog zavičaja”. A ja velikodušno, kao neki pažljiv gost koji sa poklonima ide u prijateljske posjete, podarih njene zrele plodove renomiranoj beogradskoj kući na Trgu Politike, pokušavajući da se makar malo iskupim za svoju nedopustivu zaboravnost.

A Branko, moj prijatelj i čovjek u svojim kasnim osamdesetim godinama, još uvijek krepak, vedrog duha i bistrog uma, kada se čujemo, ponekad me pita, kao da provjerava:

„Jesi li čitao u `Politici`?

Cvijan Cico Radovanović

Pišite nam
 
Poštovani čitaoci, „Politika” je ponovo oživela rubriku „Moj život u inostranstvu”. Namenjena je pre svega vama koji živite izvan Srbije, širom sveta, koje je životni put odveo u neke nove nepoznate krajeve i zemlje.
Nadamo se da ste primetili da smo se i mi u međuvremenu malo promenili. Sašili smo novo, komotnije i udobnije digitalno odelo, ali i dalje smo prava adresa na koju možete slati svoja pisma, reportaže, zapise i fotografije.
Pišite nam kako je u tuđini ili u vašoj novoj otadžbini. Kako vam Srbija izgleda kad je gledate iz Vankuvera, Osla ili Melburna? Stanuje li nostalgija na vašim novim adresama?
A naša adresa je  [email protected]
Pravila su i dalje jednostavna: dužina teksta do pet hiljada slovnih znakova, da je zapisan u nekom uobičajnom formatu, najbolje vordu. Naslovi i oprema su redakcijski, tekstovi se ne honorišu i podležu uredničkim intervencijama.
Vaša Politika