Vreme kad je u Kvebeku teklo mleko i med

„Kasno ste došli u Kanadu, ne teče ovde više med i mlijeko”. Ovim riječima grupa parohijana Srpske pravoslavne crkve Sveta Trojica u Montrealu, poslije Svete Liturgije na praznik Preobraženja Gospodnjeg uvodila nas je u naš novi život, samo nekoliko dana kako smo te 1993. godine stigli u taj grad.

Mojoj supruzi, kćerkici od devet mjeseci, a naročito sinu u majčinoj utrobi, niti meni u tom času nije bilo do priče o potocima meda i mlijeka. Bili smo zadovoljni što smo našli mjesto gdje ćemo njegovati naš duhovni, a vrlo brzo će se ispostaviti i socijalni život.

Srećom, vrlo brzo smo počeli da upoznajemo naše ljude, obzirom da u Kanadi nikoga nismo poznavali, a iza sebe smo ostavili dio ratnog (Hercegovina) i izbjegličkog (Pančevo) života.

Ubrzo mi je postalo jasno u kom periodu je „medilo i mliječilo”.

„Ko je znao kako se drži olovka je imao dovoljan uslov da zarađuje dobro u tom periodu”, tako mi je tada pričao arhitekta koji je već lagano privodio kraju svoju profesionalnu karijeru. Mislio je na gradnju metroa u Montrealu koja je počela 1962. godine, a prva etapa završila 1967. godine kada je grad bio domaćin svetske izložbe „Ekspo“.

Mreža metroa se širila, uporedo su započeti građevinski radovi na objektima za potrebe ljetnjih olimpijskih igara koje su se ovde održale 1986. godine.

Za razliku od tih zlatnih godina Montreal danas ne bi mogao dobiti organizaciju Ekspa, olimpijskih igara i sličnih manifestacija pored već godinama dominantnog Toronta iz susjedne provincije Ontario.

Zahvaljujući, pre svega kvebečkoj politici, do sada neostvarenog ideala - odvajanja od ostatka Kanade.

Kako su se u tom „sušnom periodu“ snašli srpski emigranti nastanjeni u provinciju Kvebek za vrijeme ratova devedesetih godina?

Srpski mediji kada pišu o srpskoj emigraciji često naglašavaju da oni radi najprljavije i najmanje plaćene poslove.

Da li je tako u Kvebeku? Na ovom prostoru, uključujući i Otavu, upoznao sam dovoljan broj ljudi na čijem iskustvu mogu donijeti prilično objektivan sud. Značajan dio te emigracije je pristigao iz ratom zahvaćenih Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Ostali su tzv. ekonomska, rjeđe politička emigracija, uglavnom iz Srbije.

U najpovoljnijem položaju su nesumnjivo informatičari. U najnepovoljnijem položaju su ljekari i stomatolozi. Oni moraju dokazati svoje ljekarske sposobnosti kroz rigorozne ispite ne razlikujući se od svojih kolega iz bilo koje druge zemlje, osim SAD. Tehničke struke uglavnom uspješno pronalaze poslove iz njihove oblasti.

Montrealski proizvođač aviona „Bombardije“ je u jednom periodu imao otvoren konkurs za vazduhoplovne stručnjake iz Srbije. Zanatlije su više nego dobrodošle, vodoinstalateri, električari, zidari, keramičari nemaju nikakvih problema da nađu posao vrlo dobro plaćen.

Generalno, zanatlije svih struka su rijetko nezaposleni. Neki se odlučuju za taksiranje, dostavu hrane i lijekova, poslovi na kojima se može pristojno zaraditi, a podrazumijevaju stepen samostalnosti.

Vozači kamiona svakako spadaju u tu kategoriju. Ima slučajeva da su se naši ljudi dostigli i najviše rukovodeće funkcije u kompanijama u kojima rade, a da školskom spremom nisu kvalifikovani za to. Zahvaljujući promućurnosti, predanom radu, sistemu koji cijeni ono što mu daješ bez obzira na nivo obrazovanja, može se i to.

Dakle, u Kvebeku i Otavi većina Srba radi poslove za koje su već bili kvalifikovani prije dolaska ili su se dodatnim školovanjem i kvalitetnim radom prekvalifikovali u neka druga zanimanja.

Sve skupa, oni koji su bili okretni, preduzimljivi, vrijedni u starom kraju i ovde su pronašli tragove meda i mlijeka sa početka ove priče.

Velimir Telebak, Montreal, Kvebek, Kanada

Pišite nam
 
Poštovani čitaoci, „Politika” je ponovo oživela rubriku „Moj život u inostranstvu”. Namenjena je pre svega vama koji živite izvan Srbije, širom sveta, koje je životni put odveo u neke nove nepoznate krajeve i zemlje.
Nadamo se da ste primetili da smo se i mi u međuvremenu malo promenili. Sašili smo novo, komotnije i udobnije digitalno odelo, ali i dalje smo prava adresa na koju možete slati svoja pisma, reportaže, zapise i fotografije.
Pišite nam kako je u tuđini ili u vašoj novoj otadžbini. Kako vam Srbija izgleda kad je gledate iz Vankuvera, Osla ili Melburna? Stanuje li nostalgija na vašim novim adresama?
A naša adresa je  [email protected]
Pravila su i dalje jednostavna: dužina teksta do pet hiljada slovnih znakova, da je zapisan u nekom uobičajnom formatu, najbolje vordu. Naslovi i oprema su redakcijski, tekstovi se ne honorišu i podležu uredničkim intervencijama.
Vaša Politika