Nemačko Lijevče polje

Svježe, sunčano jutro potkraj ljeta 2016.

Među javom i med snom, kao i svakog jutra, jurim na posao po znanim prolazima i prečicama željezničkih stanica. Slušam Hladno pivo, nisam odavno. Poput Azre ili EKV-a, savršeno se uklapaju u moj berlinski tempo. A i odlični su za razbuđivanje. Gradski metro, četvrta stanica, silazim, eskalator prvi, drugi, peron treći, sjedam na klupu i čekam sledeći voz. Dobro je, nema vijesti o kašnjenju. Jedan čas posmatram ljude.

Dvadesetak metara od mene stoji jedan gospodin koji me neodoljivo podsjeća na Vladetu Jerotića. Nada se poigrava sa mogućim ushićenjem: nije on, jeste, nije. Nije. Pa ipak i sama mogućnost susreta sa njim uljepšala mi je dan. Nedavno sam sanjala da je Ivo Andrić došao da me posjeti. Pokazujem mu njegovu sobu i ostale prostorije po stanu i čudim se kako i zašto smo smatrali da nije više među nama. I san i njegova harizma bili su tako stvarni i snažni da su mi i nakon buđenja ostavili stvarnu radost u srcu i realan osmjeh na licu, da sam se zaista zapitala o „stvarnosti” snova, smrti i života.

Dobro poznati crveni regionalni voz ulazi u stanicu i mi se ukrcavamo. Voz je pun, kao nikad u ovo doba dana. Ali je bar tiho, u sedam ujutru putnici su uglavnom u modusu polusna. Jedva nađoh mjesto, sa tri sanjive putnice oko jednog stola. Odlažem slušalice i otvaram plavu knjigu punu znakova pored puta. Umjesto da čitam, okrećem poslednje bijele stranice i zapisujem ove redove, na putu do biroa.

Saputnice oko stola se istovremeno rasanjuju i razgovaraju tiho na njemačkom. Jednoj od njih zvoni telefon. Razgovor se prekida, ona se javlja na srpskom. Govori brzo i tiho. Njene saputnice posmatraju je sa osmjehom Đokonde. Nerijetko čujem u ovim jutarnjim vozovima srpski jezik. Pa iako mnogi naši ljudi govore njemački bez akcenta, tek kad progovore maternji jezik, kao da otkriju svoje „pravo lice”. Maternji jezik je dio naše ličnosti, dio nas samih, a svi naknadno naučeni jezici su naša odijela, koja nas čine čovjekom.

Živim u nekadašnjem zapadnom dijelu Berlina, a putujem na posao u nekadašnji DDR. Istočni dio Berlina, kao i okolna mjesta, jako podsjećaju na našu graditeljsku baštinu iz vremena SFRJ, pa tako pored mene na putu do biroa prolaze Beograd, Banjaluka, Sarajevo... A onda kad voz ostavi grad iza sebe, dočekaju me pejzaži, šume i livade nekog njemačkog Lijevče polja.

Na putu nazad u Berlin voz je opet pun, petak je veče i putnici već slave početak vikenda sa pivom u ruci. Opet stavljam slušalice na uši i uzimam duplu dozu Hladnog piva, najglasnije, da nadjačam kreštavu muziku razuzdanih seniora „iz ćoška”. Mile se dere i doziva sjećanje na jedan njihov koncert na Kastelu u Banjaluci, na kom smo i mi urlali do besvijesti uz Hladno pivo, jedno na bini, drugo u ruci.

Naviru uspomene na najljepša druženja uz pjesmu i smijeh. Utonulo u prvi sumrak promiče njemačko Lijevče polje iza mog odraza u staklu i kao da mi briše suzu koja samo što nije pala.

Zatvaram oči, do sledeće stanice. Zadržavam suze.

Ulazimo u grad, voz se sve brže prazni. Suze se povlače, vraćam se sebi i ovom gradu u kom tražim i bilježim, iz dana u dan, „melodiju i strofe, kao saundtrek za moj život“.

Mirosanda Vranić, Berlin