Bečki konobar koji nije kupio diplomu

Iako veliki grad za koji bi se moglo reći da nikada ne spava, ipak i Beč ima periode dana kada je izuzetno miran, a to se posebno primijeti u ugostiteljstvu. Takva je nedelja veče. Posle osma uveče rijetko ko ili skoro niko ne uđe u restoran u kome radim. Čak ni šef, koji može da uđe bilo kad sa svojim prepoznatljivim repertoarom psovki, ne dolazi nedeljom uveče.

Opuštena atmosfera u „Marengu“, nekada eminentnom ugostiteljskom objektu a danas ekonomski skoro ruiniranom restoranu. Sjedimo i ćaskamo: Azra, kuvarica, Rajko, konobar, Besim, koji takođe radi kao konobar ali nije na dužnosti, pošto živi u istoj zgradi u kojoj se nalazi restoran svratio da prekrati vrijeme jer, kako kaže, to je jedino što ima u životu; i ja, diplomirani inženjer, malo igrom sudbine a malo sopstvenom voljom, potražio sreću i platu u kafani.

Besim je šezdesetogodišnjak o čijem propadanju bi se mogao roman napisati. Još mu crte lica i vatrene plave oči odaju nekadašnju ljepotu, ali su na istom tom licu neprospavane pijane noći i kafanski dim ostavili dubok trag. Njegov otac je još sedamdesetih godina prošlog vijeka imao restoran u Bihaću, a on je u to vrijeme vozio mercedes i kako tvrdi mijenjao tri košulje dnevno, da bi godinama kasnije njegovom nemarnošću i velikom zaslugom alkohola sve to otišlo u nepovrat a on se obreo u Beču.

I večeras kao i nekoliko prethodnih dana raspravljamo o mojoj diplomi. Iako sam im pokazao diplomu FON-a, on tvrdi da je diploma falsifikovana. Jer sam ja, kako on kaže, toliko glup da je prosto nemoguće da sam završio fakultet. I ako sam već završio fakultet, zašto sam došao u Austriju?

Mene bole njegove riječi, ali me još više bole bačene godine studiranja i hiljade potrošenih tada njemačkih maraka u Beogradu. Sve to danas ništa ne vrijedi. Dok Azra mudro ćuti, što obično nije bio slučaj, Rajko, iskusni kafanski čovjek koji se vjerovatno u karijeri naslušao mnogo ovakvih rasprava, svojim dosjetkama samo dodaje ulje na vatru.

Diskusija je dostigla skoro vrhunac pa Besim sad konstatuje da, ne samo da nisam završio fakultet, nego s obzirom na to kako sam glup vjerovatno nisam završio ni srednju školu, nego sam tamo negdje u mom selu čuvao ovce. I u tom trenutku, kad atmosfera dostiže tačku ključanja, kažem kolegi konobaru:

Rajko, daj ti nama nešto ovde da popijemo!

Azra naručuje „koka kolu”, ja „fantu”, a Besim kaže: Ja ću pivo.

Na to ja dodajem:

– Rajko, donesi gospodinu dva piva!

Besim, okrećući se prema meni, podiže pogled i veli:

– Profesore, a šta ste Vi ono studirali?

Azra i Rajko su prasnuli u smijeh, a ja sam od tog dana postao „Profesor”.

Aleksandar, Beč