Više nas je umrlo nego što se vratilo

U našoj crkvi u Berlinu, koju smo kupili još 1991. godine, svake nedjelje u deset sati održava se služba božija. Ove nedjelje službi je prisustvovao i episkop humski Jovan, vikarni vladika SPC za Nemačku.

Crkva je bila baš puna a vladika Jovan održao je lijepu i nadahnutu propovijed o zabludelom sinu koji je zatražio i dobio od oca svoj dio imanja. Posle je to sve spiskao ali mu je otac ipak oprostio.

Posle službe prilikom uzimanja nafore dajemo dobrovoljni prilog za žrtve zemljotresa u Siriji i Turskoj. Saznajemo da zbog sankcija Siriji novčani prilog preko banke ne može se poslati, ali da će naš prilog biti uručen Antiohiskoj bliskoistočnoj crkvi, a čiji je vladika čest gost u našem hramu.

Mogu ponosno da kažem da smo osvjetlali obraz dajući prilog, rijetko da je bilo novčanice ispod 20 evra.  Iz povelike korpe novčanice su se presipale koliko ih je bilo.

Posle službe odlazimo u lijepu crkvenu salu koju smo izgradili 2001 godine. Tamo se družimo, popijemo i pojedemo. U prostranoj sali vidim da je najživlje za radikalskim stolom. Primjećuju me i zovu da im se pridružim. Sjedam za sto pitam šta to slave, a oni ćute i smiju se.

– Dobro doktore, znao si sa nama slaviti i prije na ovaj dan. Nisi valjda zaboravio koji je danas svetac, kaže mi stari poznanik.

– Kako ne bi zaboravio, pa zbog korone nismo slavili tri godine.

– Znaš doktore koji je danas svetac, čija je to slava, pita me drugi.

Proradiše mi klikeri, Sveta tri Jerarha, radikalska slava. Čestitah im slavu. Ranijih godina na ovom mjestu znala su se spojiti i po tri četiri stola. Donosili su se pečeni prasići, svirala muzika, a sada koliko vidim samo njih četiri-pet.

To im i rekoh, pa poče rasprava koliko njih se od ovog stola vratilo u domovinu, a koliko je umrlo. Zaključak beše da je više umrlo nego što se vratilo.

Stvarno, pričajući o ovoj temi dotakli smo se starosnog sastava onih koji posjećuju službu božiju u crkvi. Vidimo da smo mi, koji smo od početka ovdje, odavno postali manjina. Crkva je sada puna mladih ljudi. Malo razmislih i setih se da su bila tri velika talasa migracije ka Evropi. Svjedok sam bio sva tri.

Onaj prvi šezdesetih i sedamdesetih godina kada sam došao na specijalizaciju, proveo sam sedam godina i vratio se u domovinu.

Sjećam se u tom prvom organizovanom migracionom talasu bili su uglavnom nekvalifikovani radnici i koji su se usavršavali uglavnom tamo gde su radili. Takvi nisu išli u crkvu jer tada naših crkava u Njemačkoj i nije ni bilo.

Drugi je ratni, izbjeglički talas, od 1991. – 1995. godine u kome sam se i ja našao. U Njemačkoj su se zadržali oni koji su imali bar neku kvalifikaciju. Posjeta crkvi je bilo ali se vidjelo da su mnogi posjetioci bili zbunjeni, jer nisu znali kako bi se odnosili prema crkvi.

Konačno se pojavio i ovaj treći talas, od pre 15 ili 20 godina, koje se umnogome razlikuje od dva prethodna. To su uglavnom mlađi ljudi, visoko obrazovani, sigurni u sebe, od početka govore njemački.

Oni koji dolaze u crkvu čine to svjesno i vidi se da su dobili roditeljsko obrazovanje u tom pogledu. Prikupljeni dobrovoljni prilog za postradale od zemljotresa govori da je došla generacija koja ima novac, kao i to da se podrazumeva da daju humanitarni prilog.

Za jednim stolom se odjednom čula prepirka koja se brzo utišala, ali se videlo da nije prestala. Mužu i ženi koji su bili za tim stolom izgleda da je prepirka dosadila, i dođoše da sjednu za naš sto gde su  dvije stolice bile upražnjene.

Pitamo ih što je to bilo tamo.

Na ulazu u našu crkvu svake nedelje uoči službe skupi se veća grupa rumunskih Roma, žena i djece koji prose. Ulaze i u predvorje gdje se pale svijeće, pa ponekad dođe i do neprijatnih situacija.

Danas je to zasmetalo onome proćelavom i pozvao je policiju. Onaj drugi u plavom sakou preko puta se naljutio na njega. Rekao mu je da to nije u redu i da za takve stvari treba da pita sveštenike. Pogotovu što je danas vladika tu, jer nije lijepo vidjeti da policija ulazi u crkvu.

Najednom i za našim stolom oko toga poče rasprava. Stvoriše se dva tabora za i protiv, a po gotovu što su djeca već došla i u salu i pružala ruke za milostinju. Vidim većina se složi da oni isto ne bi zvali policiju, a pogotovu kada smo svi znali stav naših popadija da djeci kada dođu u salu nikada nisu davali novac. Ali ako je ostalo nešto od kolača ili pite davale su romskoj djeci da pojedu, ili im zamotavale da ponesu sa sobom.

Jedan mlađi čovjek kaže da bi on sve prisilio da rade, jer tako će naučiti red, da se ujutro ustane, dođe na vrijeme na posao i poslije vrati kući i da na koncu mjeseca donese platu.

Odgovori mu komšija sa desne strane da bi on sada ispravljao krive Drine, napominjujući da ta djeca dolaze sa svojim babama koje nisu naučile ni njihove roditelje da rade. To jedan začarani krug koji će se i dalje vrteti.

Diskusija bi najednom prekinuta od jednog čovjeka iz stare garde koji reče: „Evo nama našeg Hasana tačan kao švajcarski sat.”

Stvarno na ulaznim vratima se pojavio naš stari poznanik, pedesetogodišnjak, dosta mršave građe i mali rastom. Prosio je jednom rukom, a drugom pokazivao na želudac i prinosio ruku ustima pokazujući da je gladan.

– Ko je pak ovaj, pita me moj košija koji sjedi sa moje lijeve strane.

– To ti je moj Bosanac, musliman, negdje od Sarajeva.

Nisam znao da se tako zove. Svake nedjelje poslije službe dolazi u ovo doba. Ne znam da li je nijem ili se samo tako prikazuje. Ne boj se, nije on gladan, dobro je zbrinut. Daj mu da nešto jede neće uzeti, samo traži novac. Prije su mu ljudi davali ali sada sve manje i manje kada se pročulo da sve što dobije odmah sve prokocka na automatu za kocku.

Moj sagovornik me pita šta mislim o ovoj temi, da li prosjacima treba dati ili ne.

– Juče gledam televiziju gdje reporter izvještava sa lica mjesta o zemljotresu. Čovjek stoji usred onih ruševina i govori da je izgubio sve - ženu, dvoje djece, trgovinu sa robom, magacin, auto. Zima je a on nema ni zimskog kaputa na sebi. Zato kao što vidiš najednom možeš doći u situaciju da sam tražiš da ti neko pomogne. Zato treba dati,” bio je moj odgovor.

Sala se uveliko isprazni, tako i naš sto. Jedan po jedan ljudi se dižu pozdravljaju se i odlaze. Čujem čovjeka za susjednim stolom kako dižući se kaže svom sagovorniku: „Idem i ja da glasam.” (ponovljeni komunalni izbori u Berlinu).

– Za koga ćeš glasati, smije li se znati, upitah.

– Smije, kako ne smije, za AFD. Oni su jedina partija koji su uz nas, a i protiv su ovog ukrajinskog rata.

Petar Maljenović

Pišite nam
 
Poštovani čitaoci, „Politika” je ponovo oživela rubriku „Moj život u inostranstvu”. Namenjena je pre svega vama koji živite izvan Srbije, širom sveta, koje je životni put odveo u neke nove nepoznate krajeve i zemlje.
Nadamo se da ste primetili da smo se i mi u međuvremenu malo promenili. Sašili smo novo, komotnije i udobnije digitalno odelo, ali i dalje smo prava adresa na koju možete slati svoja pisma, reportaže, zapise i fotografije.
Pišite nam kako je u tuđini ili u vašoj novoj otadžbini. Kako vam Srbija izgleda kad je gledate iz Vankuvera, Osla ili Melburna? Stanuje li nostalgija na vašim novim adresama?
A naša adresa je  [email protected]
Pravila su i dalje jednostavna: dužina teksta do pet hiljada slovnih znakova, da je zapisan u nekom uobičajnom formatu, najbolje vordu. Naslovi i oprema su redakcijski, tekstovi se ne honorišu i podležu uredničkim intervencijama.
Vaša Politika