Kruška iz mog zavičaja

Osvanuo je sunčan i topao septembarski dan, vrijeme koje mami čovjeka u prirodu, na izlet ili u šetnju. A mene, koseći travu u dvorištu na ovom vrućem danu, jaka trava i slaba kosačica smorile su pa sam po završetku posla tražio hladovinu.

I evo sjedoh pod krušku iza kuće, ovdje u Vindzoru na jugu Ontarija. A čovjek kad se odmara onda razmišlja o svemu, o prošlosti ili budućnosti. Mi stariji uglavnom lutamo po prošlosti, jer anemično i bezvoljno gledamo na budućnost, nešto kao vuk u prazan tor. 

Dakle, pred očima su neka ranija vremena i stvarni događaji. Sada su to samo, njihovi obrisi, sjećanja, slabije ili bolje upamćena. I u tom kovitlacu uspomena prvo što mi pade na pamet bili su rođendani.

Nikad ih nisam nešto posebno slavio, skromno je to bilo, a jedan mi je baš teško pao, onaj kad sam bio u vojsci.

Taj hladni dan bio sam u vojnom kamionu, na karoseriji smo sjedeli sa zaštitnom ciradom i vozili se iz Ploča u Zadar na bojevo gađanje. Bilo je jako hladno iako je bio april, bura s kopna je probijala ciradu, a ispod nje nas desetak artiljeraca u zimskim šinjelima cvokotali smo od zime. Ćutali smo i mislili svako o svom bolu ili čežnji, a vjerujem svi odreda o tome kad će ovo jednom proći.

U mučnoj vožnji sa promrzlim prstima svoju plahovitu psihu  hranio sam meditirajući uz mantru sadržanu u staroj otrcanoj frazi - sve sto dođe, mora i da prođe. Vjetar mi je bio rođendanski poklon, a nada za odsluženjem vojnog roka rođendanska želja. 

Uglavnom, u nekim sličnim, teškim prilikama, pa i u ovoj, tješio sam sebe činjenicom da i od goreg ima gore i pokušavao da opravdam i prihvatim svaku nepriliku, pa sam se po

ustaljenoj praksi i tada podsjetio na jednu anegdotu, koju sam pročitao u tadašnjem dnevnom listu "Borba", a radnja iz anegdote desila se u španskom građanskom ratu, kada su zarobljenike vozili na strijeljanje.

S njima na karoseriji bili su i stražari s puškama. Bila je ciča zima, kamion za razliku od našeg, bez cirade, stražari i zarobljenici, na istom mjestu, jedni vezani, drugi s puškama u rukama, a svima hladnoća stigla do kostiju. 

Jedni će da strijeljaju, drugi da budu strijeljani. I u toj tišini i neizdrživoj hladnoći jedan stražar, prekinu ćutanje,

rekavši ironično zarobljenicima: „Blago vama, vi se ne morate vraćati.”

Jeziva rečenica koja govori o apsurdnosti rata i života u njemu. Oni koji su išli da strijeljaju zavideli su onima koji će biti strijeljani i takav zaključak se nameće, čak i ako se uzme u obzir da bi anegdota mogla biti samo jedna obična neslana šala.

Tako sam prema sjećanjima propratio moj dvadeset treći rođendan. Ali, vraćam se svojoj krušci.

Sjedeći i dalje na istom mjestu i uživajući u blagodetima septembarskog prelijepog dana, padoše mi napamet kruške iz zavičaja koje sam volio i kao dječak sladio se njihovim plodovima.

Najdraža mi je bila ona u „stijeni", njivi nedaleko od pribojske adice, zvali smo je "ilinjača", jer je dospijevala u avgustu,  ilinskom mjesecu. Kraj ogromne kruške bio je seoski put, pa su prolaznici mogli da svrate i probaju ovo ukusno voće. Bila je to stara, ogromna kruška s deblom koje nisu mogle obuhvatiti ljudske ruke.

Negdje na stablu pri zemlji bila je duplja gdje su se skupljali osovi i razni drugi insekti kao neprikosnoveni čuvari integriteta ove stamene voćke.

Posađena nekada davno, možda čak i rukom mog čukundjeda, na jednoj uzvišici blizu međe od živice, prkosila je svojom veličinom i vremenu i ljudima. Svake godine kruška je rađala, a zauzvrat, od onih koji su koristili njene plodove, dobijala katilske udarce motkama, drvenim klipovima, kamenicama, jer na krušku se niko nije mogao popeti.

Jedne nedjelje, baš pod tom kruškom na travi sjedio sam u njenom hladu i „čobanisao". Kad je došao brat da me zamjeni i rekao da je naša snaja od rođaka, Desa rodila prvo dijete, kome kasnije dadoše ime Radan. Bila je sunčana i topla nedjelja, 17. septembar 1961. godine, a ja sedmogodišnji klinac.

Poslije mnogo vremena od njegovog rođenja, tačnije 1994. godine, taj moj bratanac prvi je u našoj familiji došao u Kanadu, u hladni Edmonton. Nekoliko mjeseci kasnije, doselila se i moja porodica u Otavu. Poslije dvije godine preselili smo se u Vindzor, a 2001. godine došao je i Radan sa svojom suprugom i dva sina. Tako da smo opet bili zajedno.

I u tim svojim sjećanima, i dalje sjedeći na istom mjestu, preskočih nekoliko godina i dođoh do 2004. godine. Moj pedeseti rođendan, jubilarni ali opet skromno obilježen: ćevapi, krmenadle, pita, a bila je i rođendanska torta.

Sjedili smo iza kuće, bio je tu i Radan i bliski prijatelj Dragan sa familijom i još poneko. Popili smo ponešto, uz tortu su mi otpjevali rođendansku pjesmu.

Pred kraj skromne rođendanske ceremonije, Radan i Dragan odoše ispred kuće i iz auta donesoše sadnicu kruške, kao zajednički rođendanski poklon.

Već slijedeći dan zasadio sam tu krušku koja je kroz nekoliko godina znatno porasla i počela donositi plodove.

I evo me danas sjedim ispod te kruške stare devetnaest godina koja me podsjeća na moj pedeseti rođendan. I lijepo mi u njenoj hladovini još uvijek ne želim da napustim ovo mjesto gdje me sjećanja obuzeše pa se odlučih da ostanem još neko vrijeme. 

I onda u svojoj ćudljivoj mašti prisjetih se Sidarta i Isaka Njutna koji su prema legendi sjedili pod drvetom i svaki na svoj način ostavili nešto zanimljivo. Sidarta je meditirao ispod drveta koje se zvalo Bodh i postao Buda. Njutn je sjedio pod stablom jabuke kada ga je pogodio jedan plod i to je one što je slavnog fizičara podstaklo da osmisli i kreira zakon gravitacije.

Pod utiskom Njutnove jabuke, mahinalno sam pogledao gore prema krošnji kruške plašeći se eventualnog pada nekog sočnog ploda kruške na moju glavu. Srećom spazih vrapca na jednoj grani, tačno iznad moje glave, nakostriješen kako podiže rep. Hitro skočih, a skočci i vrabac i u letu, kroz svoj auspuh ispusti „ono" od čega sam ja pobjegao.

I tako zemlja kao veći objekt privuče vrapčije „ono", kao manji objekt, a sve po zakonu gravitacije.

U neku ruku vrabac mi je prekinuo priču, možda mi je pomogao da je skratim da ne bude dosadna, jer priča je dobra ako je kratka

i zanimljiva, a kruška ako je slatka i sočna.

Kruška će kad-tad promeniti vlasnika ali to neće biti njen kraj. Ostaće da živi u priči, onoliko dugo koliko i priča kao paradigma jednog zanimljivog rođendanskog poklona.

Cvijan - Cico Radovanović

Pišite nam
 
Poštovani čitaoci, „Politika” je ponovo oživela rubriku „Moj život u inostranstvu”. Namenjena je pre svega vama koji živite izvan Srbije, širom sveta, koje je životni put odveo u neke nove nepoznate krajeve i zemlje.
Nadamo se da ste primetili da smo se i mi u međuvremenu malo promenili. Sašili smo novo, komotnije i udobnije digitalno odelo, ali i dalje smo prava adresa na koju možete slati svoja pisma, reportaže, zapise i fotografije.
Pišite nam kako je u tuđini ili u vašoj novoj otadžbini. Kako vam Srbija izgleda kad je gledate iz Vankuvera, Osla ili Melburna? Stanuje li nostalgija na vašim novim adresama?
A naša adresa je  [email protected]
Pravila su i dalje jednostavna: dužina teksta do pet hiljada slovnih znakova, da je zapisan u nekom uobičajnom formatu, najbolje vordu. Naslovi i oprema su redakcijski, tekstovi se ne honorišu i podležu uredničkim intervencijama.
Vaša Politika