Kako je Cvijan postao Si Džej

Kad sam pošao u Kanadu, sem kofera, nosio sam i papire i na njima svoje ime koje je kasnije bilo izvor čestih nesporazuma.

Bar jedno vrijeme nadimak mi je bio zaboravljen. U početku zemljaci su me zvali Cvijan, a Kanađani lomili jezik i najčešće izgovarali Cvidžan. Samo me supruga zvala – Cico. Neki moji novostečeni prijatelji iz Šipova prekrstili su me pa su me jedno vrijeme zvali Cvijo.

Počeo sam da osjećam teškoće zbog nesporazuma kod upoznavanja i susreta sa ljudima koji su teško izgovarali moje ime. Nekad je bilo i smiješno, nekad bizarno zbog nepravilnog izgovora a sve to je stvaralo dodatne probleme i meni i onima koji su se snebivali da izgovore nešto za što nisu bili sigurni da je ispravno.

U to vrijeme imao sam utisak da ime ima moć da utiče na samopouzdanje, pa čak i stvara blagi osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja u samog sebe.

Alan, moj prvi pretpostavljeni na prvom poslu u ovoj zemlji jednom prilikom mi je rekao: „Trudim se da izgovorim tvoje pravo ime, ali nikako ne ide. Od danas ću te zvati Si Džej, ako nemaš ništa protiv." Mislio sam da je uzeo početno i srednje slovo iz mog imena. To je bio dan u kome je izrečen moj novi nadimak i koji će veoma brzo zaživjeti i biti izgovaran kod onih koji su me tek upoznali i kojima je moje originalno ime bilo teško za izgovaranje.

Kasnije, kad je ovaj menadžer dobio sina dao mu je ime Si Džej. Tada sam saznao da je to u stvari odomaćeno ime u Sjevernoj Americi. Već kroz nekoliko mjeseci ja sam promijenio i posao i firmu, ali nadimak Si Džej je ostao.

Jednog popodneva stajao sam u redu u banci u obližnjem Limingtonu, a jedan čovjek završavajući plaćanje na šalteru i prolazeći kraj nas u redu, na srpskom jeziku pozdravio je čovjeka ispred mene sa: "Zdravo Si Džej, kako si?"

Znajući da je u pitanju neki naš čovjek, upitao sam ga na engleskom: „Lijepo ime. Je li to tvoje pravo ime?"

On se samo blago nasmijao, rekavši takođe na engleskom da ga tako zovu, ali da je njegovo pravo ime Cvijan.

„E, sad imaš jednog imenjaka i ovdje u Kanadi", rekao sam mu sad na srpskom, pružajući mu ruku i otkrivajući svoj identitet. On se začudio i obradovao. Tako sam upoznao još jednog imenjaka čak na drugom kontinentu.

Godine su prolazile a ja sam se navikavao na svoj novi nadimak - Si Džej. Ali pri svakom novom susretu, tamo gdje me nisu poznavali i gdje sam morao da se predstavljam, uvijek je bilo nesporazuma.        

Krajem prošle godine otišao sam u jednu veliku prodavnicu ovdje u Vindzoru i parkirao auto daleko od tržnog objekta jer je sve bilo krcato puno.

Gotovo u istom momentu nepoznati čovjek je parkirao svoj auto odmah do mene tako da smo istovremeno izašli iz kola i pošli u istom pravcu prema prodavnici.

- Baš je hladno, otpoče on prvi popravljajući svoj grubo pleteni šal obmotan oko vrata.

- Jeste, tako je to u ovoj zemlji, prihvatih razgovor.

- Odakle si, nastavi on, ne skrivajući svoju radoznalost.

- Šta misliš?

- Reci mi kako se zoveš, pa možda i pogodim.

- Siguran sam da za moje ime nikad nisi čuo, ja sam Cvijan.

- Come on man! Ja to ne mogu ni izgovoriti, ali vjerujem da si iz bivše Jugoslavije. Imam komšiju iz tih krajeva i većinu vas mogu da prepoznam po imenu, faci i razgovoru."

Nije me začudilo i prije su mnogi pogađali odakle sam došao, baš kao što sam i ja pretpostavio da je moj sagovornik bio iz Srednje Amerike, a on mi na kraju razgovora reče da je iz Paname.

Nedavno sam bio kod očnog doktora. Čekajući u prepunoj ambulanti svoj red, vidio sam kad je izašla medicinska sestra sa kartonom u ruci i tiho sa smiješkom na licu koji je ukazivao na nesigurnost, pogledavši u nas, koji čekamo, prozvala pacijenta čije je ime zvučalo kao Cvidžan!

Čim sam vidio taj kiseli osmijeh, prije nego što je izgovorila ime ustao sam i krenuo prema njoj.

„Jesam li pravilno izgovorila tvoje ime?", postavila mi je pitanje  koje sam toliko puta već čuo, prije nego što smo stigli do sobe za pregled.

„Prilično dobro", odgovorih ležerno, trudeći se da skratim bespotrebno objašnjenje, bez ikakve frustracije, znajući odranije probleme s imenom.

I tako moje ime na dva jezika, u dvije različite države ne zvuči isto. Ali i na jednom i na drugom jeziku ili mjestu, bilo kako da zvučalo nije mijenjalo sliku o meni  niti moj identitet. Možda tu besjedu o imenu najbolje određuje Šekspirova fraza: „Ono što nazivamo ružom, mirisalo bi isto tako lijepo, kako god da ga zovemo”. Vjerovatno da neko i na ruži, ma kakva bila ne vidi njenu ljepotu i ne osjeti njen miris, već vidi njeno trnje.

Rekao bih da je čovjek i njegovo ime kao knjiga i njen naslov. Dobrog čovjeka čine njegova djela, njegov karakter, bilo kakvo ime da nosi. Dobra knjiga nije interesantna zbog dobrog naslova već sadržaja, kao što loša knjiga, ne vrijedi ni zlatan naslov da ima. 

„Da li je važno kako me zovu - Cico, Cile, Si Džej? Pravo da vam kažem nekad sam volio nadimak Čile, ali to je istorija, samo ga se sjetim kad čujem da su šljive dobro rodile.

Možda nije mudro, ali je duhovito kad se kafanskim rečnikom kaže: Najviše volim kad me zovu - na pečenje."

Cvijan Cico Radovanović, Vindzor, Ontario

Pišite nam
 
Poštovani čitaoci, „Politika” je ponovo oživela rubriku „Moj život u inostranstvu”. Namenjena je pre svega vama koji živite izvan Srbije, širom sveta, koje je životni put odveo u neke nove nepoznate krajeve i zemlje.
Nadamo se da ste primetili da smo se i mi u međuvremenu malo promenili. Sašili smo novo, komotnije i udobnije digitalno odelo, ali i dalje smo prava adresa na koju možete slati svoja pisma, reportaže, zapise i fotografije.
Pišite nam kako je u tuđini ili u vašoj novoj otadžbini. Kako vam Srbija izgleda kad je gledate iz Vankuvera, Osla ili Melburna? Stanuje li nostalgija na vašim novim adresama?
A naša adresa je  [email protected]
Pravila su i dalje jednostavna: dužina teksta do pet hiljada slovnih znakova, da je zapisan u nekom uobičajnom formatu, najbolje vordu. Naslovi i oprema su redakcijski, tekstovi se ne honorišu i podležu uredničkim intervencijama.
Vaša Politika