Miris lipe i majčina ljubav

Prije nekoliko godina u vrijeme jednoličnosti zvane „kuća - posao”, pojavila jedna žena kao neko malo osvježenje. Šetala je ulicom pokraj naše kuće, na istočnoj strani Vindzora, polako nekako simpatično. Bila je to njena svakodnevna ruta, prolazila je ulicom u isto vrijeme, oko pet sati popodne.

Jednog dana bio sam ispred kuće kada je prolazila, nasmiješila se i merkajući me očima, diskretnim glasom rekla: „Dobar dan".

Sa te dvije riječi izašao je i sentiment nekakve bliskosti koji je izgledao nestvaran. U tom trenutku u toj skromnoj ženi prepoznao sam lik moje majke koja je preminula desetak godina ranije.

– Kako lijepo miriše ova vaša lipa, k'o u kraju", nastavila je tiho, nakon što sam je otpozdravio, usporavajući svoj hod.

– Da, podsjeća na rodni kraj. A vi kao da me znate?

– Ne znam, ali pretpostavila sam da ste „naše gore list”. Spazila sam jednom prilikom u vašoj otvorenoj garaži bure za kupus i na osnovu toga naslutila. Prolazim ovuda svaki dan i milo mi je kad imam s kim makar malo progovoriti."

Razmijenili smo još nekoliko riječi, a onda je naš razgovor prekinula moja kćerka koja nam je dovela djecu, pa se ova dobrodušna žena nasmiješila i nastavila svoj put niz ulicu.

Nadao sam se da će biti još prilika da nastavimo razgovor ali na žalost nije ih bilo. Nekoliko dana kasnije, starica je pala na trotoaru, negdje kod pruge, nedaleko od naše ulice i ubrzo preminula.

Nisam joj znao ime, ali prepoznao sam dušu, čistu i neporočnu u njenom otužnom i samotnom životu. Susret sa ovom umilom ženom oživeo je sjećanja na moju majku. Pred očima su mi se vraćale slike kao na filmskom platnu.

Kao dječak bio sam nekoliko dana jako bolestan, imao sam temperaturu, znojio se i često bio žedan. Buncao sam, gubio se i dolazio sebi. Sjećam se obloga koje mi je majka stavljala na dlanove, tabane i čelo, kao i izbušenih masnih listova novina preko grudi. Masirala me po rukama i nogama.

Ležao sam na postelji, kao neki bolesni starac, a ne klinac od šest-sedam godina, otvarao i zatvarao oči, ponekad viđao sestru, brata ili oca ali majku stalno. Ona je bdila nada mnom i noću i danju i zahvaljujući toj njenoj brizi i posvećenosti ubrzo sam ozdravio.

„Nemoj da ideš danas, vidiš koliki je snijeg", govorio je otac jedne nedjelje ujutru za vrijeme doručka mome bratu koji je išao u prvi razred ekonomske škole u Tuzli.

Ali, brat je rekao da mora, ima pismeni iz matematike i ne voli da pravi izostanke. Treba da krene što ranije, put do Tuzle je dalek, gotovo trideset kilometara. Gore negdje u Gornjem Priboju čekao ga je  drug, da zajedno nastave preko Majevice do Tuzle. Morali su da pješače i prte snijeg po planini jer autobusi zbog nevremena preko Lopara za Tuzlu ne saobraćaju.

Majka je spakovala torbe, tu su jaja, orasi, suvo meso, med, sve ono što može duže da traje jer brat stanuje sa cimerom i sami pripremaju hranu.

Pošli su oko 10 sati, majka ga je pratila, a otac je otišao u crkvu. Nešto poslije dvanaest sati vraća se otac, a majka dolazi tek poslije dva sata popodne sva mokra i promrzla i kaže:

„Išla sam gotovo do pola puta, šta ću nisam mogla dijete pustiti sa dvije torbe da se muči. I ovako ne znam kako će, snijeg je dubok, smrzle su mu se noge. Srećom, neko je već prolazio, prohodno je i nije sam."

Sestra i ja kao srednjoškolci stanovali smo u Tuzli a vikendom dolazili kući u Priboj. Jedne hladne subote uoči Nove godine, uživali smo u kućnom ambijentu, vatra je pucketala u „smederevcu”,  soba je bila topla, a napolju je padao sitni snijeg.

Majka je kraj šporeta nešto pripremala, a sestra čitala knjigu.

Sportski komentator Marko Marković na TV Beograd sa džemperom bež boje našaranim vodoravnim smeđim prugama komentarisao je neke sportske utakmice. Ja se okrenuh prema sestri i pokazujući prema televiziji rekoh:„Vidi kako je lijep džemper."

Ona je podigla glavu, bacila pogled na ekran, prećutno klimnula glavom i nastavila da čita...

Sledeći put kad sam došao kući, u spavaćoj sobi ugledao sam vuneni džemper sličan onom koji sam vidio na omiljenom sportskom komentatoru. U mom odsustvu, majka mi ga je isplela i stavila na krevet.

Slučajan susret sa jednom ženom na ulici u Kanadi, podstakao je moja sjećanja na djetinstvo i moju majku, njeno požrtvovanje i odricanje dok nas je podizala.

Iako sam tu majčinu plemenitost osjetio još u djetinjstvu, dubinu njene brižnosti najbolje shvatio kada sam postao otac, a u potpunosti razumio kada sam dobio prvo unuče.

I ove godine lipa ispred kuće je opet cvjetala a u jesen otpalo lišće počelo je da žuti. I ova 2024. godina uskoro će postati prošla, a u slijedećoj lipa će ponovo cvjetati i svojim opojnim mirisom mamiti prolaznike, a mene podsjećati na rodni kraj i nezaboravni lik moje majke.

Cvijan Cico Radovanović

Pišite nam
 
Poštovani čitaoci, „Politika” je ponovo oživela rubriku „Moj život u inostranstvu”. Namenjena je pre svega vama koji živite izvan Srbije, širom sveta, koje je životni put odveo u neke nove nepoznate krajeve i zemlje.
Nadamo se da ste primetili da smo se i mi u međuvremenu malo promenili. Sašili smo novo, komotnije i udobnije digitalno odelo, ali i dalje smo prava adresa na koju možete slati svoja pisma, reportaže, zapise i fotografije.
Pišite nam kako je u tuđini ili u vašoj novoj otadžbini. Kako vam Srbija izgleda kad je gledate iz Vankuvera, Osla ili Melburna? Stanuje li nostalgija na vašim novim adresama?
A naša adresa je  [email protected]
Pravila su i dalje jednostavna: dužina teksta do pet hiljada slovnih znakova, da je zapisan u nekom uobičajnom formatu, najbolje vordu. Naslovi i oprema su redakcijski, tekstovi se ne honorišu i podležu uredničkim intervencijama.
Vaša Politika