Marina dolazim da gledam Tompsona

Marinu je njena mama, katolkinja iz okoline Slunja, stekla u kratkoj vezi s nekim makedonskim Turčinom, s kojim se poslije sudila jer on nije htio da prizna očinstvo. Ogorčena što se opekla na polju ljubavi, žena je bila surova majka, kažnjavajući kćerkicu za svaku sitnicu, iskaljujući nad njom bijes žestokim šibanjem, u ponekim slučajevima čak i vezivanjem za krevet.

Sve to smo saznali u zajedničkim šetnjama od same Marine kada je doselila u našu blizinu. Njenim ispovijedanjima nije bilo kraja. Jedina utjeha nesretnom djetetu je bila baka iz Skoplja koja ju je voljela i zvala k sebi. Kod te bake je i bila u dobi od četiri godine, kada su obje jedva preživjele zemljotres koji je srušio grad pa su morale biti izvlačene ispod ruševina.

Istraumirana od djetinjstva, Marina se grčevito borila za bolje mjesto pod suncem, završivši višu školu i zaposlivši se kao sekretar u zagrebačkoj školi u kojoj smo žena i ja radili kao profesori.

Ona je tamo ostala da radi nakon što su nas otpustili početkom devedesetih, provodeći novu politiku, napunjenu šovinizmom kao osnovnim sadržajem. Marina je odbacila očevo prezime, uzela majčino, studirala uz rad, završila tako fakultet i napredovala. Ne mogavši međutim više trpi muški šovinizam ni beskrajna podmetanja na poslu – tu  uobičajenu birokratsku zabavu u kojoj osobito loše prolaze radini entuzijasti – Marina je otišla u prevremenu penziju, kupivši prethodno stan u našoj blizini.

Ona je srdačan i dobronamjeran čovjek i mi je, usprkos njenim manama prilično volimo.  Glasna je, vedra i nasmijana garavuša kovrčave kose. Zakleta je ljevičarka i uz to prilično religiozna. Ima loša iskustva sa katoličkim popovima pa ih prezire.

Mnogo čita, ali slabo pamti, ne zna reći ništa više nego: „To obavezno pročitaj, fenomenalna knjiga!“

Sve prati, sve je uzbuđuje i sve fenomene svakidašnjice strasno prepričava, bez selekcije, pa ju je zamorno slušati. Više puta sam izbjegao šetnju s njom, birajući drugu putanju. Moja žena je više žali i trpeljivija je s njom. Daje joj dobronamjerne savjete, koje ova ne prestaje da traži, ali Marina ipak sluša samo sebe. Stalno sklapa nova prijateljstva, jer su predmet njene čežnje uvijek drugi.

Jednom je nazvala sva očajna: „Kako ja to djelujem na ljude da me smatraju budalom?“ Doktorica fizijatar, s kojom se bila sprijateljila, tražila je vrlo brzo od nje da pozajmi novac.

Žaleći se na svoju sudbinu, što je sama, što nije imala sreće u ljubavi jer nije održala jednu vezu do koje joj je bilo stalo, što nije imala djece, što je naivna, što vlada nepravda svuda oko nas, što je halapljiva, jer jelom kompenzira nedostatak ljubavi pa pojede sve što ima u stanu, poslije čega je depresivna, što joj penzija nije veća da lakše otplaćuje stan, Marina je naišla na oglas da naša žena iz Švajcarske traži dadilju za malo dijete.

I uputila se u Lucern da vidi svijeta i nešto zaradi. Gazdarica joj je bila liječnica, djevojčica koju je trebalo da čuva imala je dve godine. Žudeći za dobro uređenim životom, Marina je tamo očekivala perfekciju, maltene zlatne kvake. Odmah se razočarala, naišavši na stovarište starudije u dvorištu i haos u kući.

U kući su živjeli doktoričini roditelji, veoma kritički nastrojeni prema kćeri i separirani, sin tinejdžer i malena. Doktorka je imala i odraslu kćer koja je otišla da živi sama. U kući se nije kuvalo, naručivala se gotova hrana; nekoliko obroka koje je za promjenu napravila Marina, pobudilo je priznanja i uzdahe.

Marina je shvatila da je dospjela u ustašku porodicu, jer je vidjela da stari čitaju „Hrvatsko slovo“. Oni su otišli iz Juge manje kao politički a više kao ekonomski emigranti, težeći za blagostanjem, a djeca, dvije kćeri, rođene su u Švajcarskoj.

Vrlo brzo je Marina, pričajući sa starom, shvatila na koji je način njena kći, neudata doktorka, stekla djecu. U sva tri slučaja ona je zavela čovjeka, imala sa njim kratku vezu, ostajala trudna, i poslije ga tužila da plaća alimentaciju. Shvativši da je iskorišten za rasplod, čovjek bi priznao očinstvo, ali više nije htio da vidi ni majku ni dijete. Ipak je porodica tinejdžerovog oca kada je ovaj umro, pozvala dečka na sahranu, pa su svi bili iznenađeni njegovom sličnošću sa pokojnikom, većom nego kod djece rođene u braku.

Kod doktorice Marina je uočila sirotinjsku psihologiju - neprestano je skupljala odbačene stvari ispred kuća, obilazila buvlje pijace i cjenjkala se i krala po trgovinama. Jednom je čak užasnula Marinu pozvavši je da zajedno nešto ukradu.

„Nikad više me nećeš vidjeti ovdje“, pomislila je Marina i vratila nakon tri mjeseca.

Ipak joj je bilo žao malene jer je bila vrlo mila pa su ostale u virtualnoj vezi. Majka je neprestano slala fotografije male i pozivala Marinu da ponovo dođe, ali bez uspjeha.

Nedavno je Marina ponovo bila na sto muka jer joj se doktorica iz Švajcarske javila sa molbom da je primi kod sebe. Dolazi na Tompsonov koncert, vodi sina i kćerkicu, koja sada ima osam godina, i ne može nigdje dobiti mjesto u hotelu jer je sve rasprodano. „Morat ću ih primiti“, rekla je Marina mojoj ženi, „najviše zbog male, žao mi je. Možeš misliti to ludilo – vuče sa sobom osmogodišnje dijete na taj ustaški dernek – ne mogu to da shvatim, ali kako da odbijem?“

„Kuda ćeš ti?“, pitala je moja žena. „Moram ostati s njima, odnijet će mi stvari, ona krade!“

Saznavši da je Vlada preuzela na sebe brigu oko smještaja pripadnika dijaspore koji dolaze na koncert, Marina je sugerirala svojoj bivšoj poslodavki da se opredijeli za tu mogućnost.

„Zašto da se tiskate kod mene sve troje u istom krevetu, kada možete biti bolje smješteni?“

Shvativši da kod Marine baš i nije dobrodošla, opaka žena se opredijelila za državni smještaj, pa do njihovog susreta ovaj put nije došlo...

Boro Solo, Zagreb

Pišite nam
 Poštovani čitaoci, „Politika” je ponovo oživela rubriku „Moj život u inostranstvu”. Namenjena je pre svega vama koji živite izvan Srbije, širom sveta, koje je životni put odveo u neke nove nepoznate krajeve i zemlje.
Nadamo se da ste primetili da smo se i mi u međuvremenu malo promenili. Sašili smo novo, komotnije i udobnije digitalno odelo, ali i dalje smo prava adresa na koju možete slati svoja pisma, reportaže, zapise i fotografije.
Pišite nam kako je u tuđini ili u vašoj novoj otadžbini. Kako vam Srbija izgleda kad je gledate iz Vankuvera, Osla ili Melburna? Stanuje li nostalgija na vašim novim adresama?
A naša adresa je  [email protected]
Pravila su i dalje jednostavna: dužina teksta do pet hiljada slovnih znakova, da je zapisan u nekom uobičajnom formatu, najbolje vordu. Naslovi i oprema su redakcijski, tekstovi se ne honorišu i podležu uredničkim intervencijama.
Vaša Politika