Lozinka: „MirJam”
Kompjuter me je “zamolio” da promenim lozinku - sa onim čuvenim "please". Dobro, naučio sam da slušam - nova lozinka je "MirJam". Zašto baš ta?
Mir Jam je u Australiji postala popularna mnogo pre nego u Srbiji (mislim na ovaj poslednji talas popularnosti). Znam jednu gospođu koja ima sve njene knjige i stalno pita "jel’ stiglo nešto novo". Doduše pogreši i poneko drugi, pa pita “Jel’ Čkalja snimio nešto novo”, ali im mi iz knjižare lepo kažemo da “to” još nismo dobili. Ne, ne kažemo da ovi više nisu među živima, to bi ih previše povredilo pa bismo možda izgubili dragocene mušterije.
Sada se vi pitate otkud odjednom “ta knjižara”?
U Australiji postoji srpska knjižara - tamo radi moja supruga Nina. Ona nije imala sreću da kao pravnik radi u svojoj struci, pa je završila tamo gde je htela da bude pre nego što je, greškom, upisala pravni fakultet. Nina voli lepu književnost i htela je to da studira, ali se zaljubila (u mene, naravno), emigrirala zajdno sa mnom u Australiju i sada prodaje knjige.
Knjižaru sam vam već opisao, da ne trošim više tastaturu. Uostalom, nije sve tako loše – ima tu i “Ilustrovane politike” koju kupuju državne biblioteke. Među kupcima ima i “školovanih” (tako nas zovu ovi drugi), ali polovina njih nema vremena za čitanje a druga polovina je “dekintirana”, tako da je Nina, ustvari, sama sebi najbolja mušterija.
A ja sam “urednik filmskog programa”. To mu dođe kao ono, u vojsci, kada vodnik stane ispred stroja, prošeta se sa rukama na leđima i pomalo stidljivo pita “Zna li neko da svira gitaru?”. A vi se javite, jer je bolje da svirate gitaru nego da idete na stražu. A sviranje – pa naučićete - do “nule” ima još celih sto dana.
Tako sam ja naučio sve o našim filmovima. Znam da je naš najbolji film “Tri”, a “Underground” nisam još gledao do kraja, jer uvek zaspim negde kod drugog sata. Jednom sam na nekom forumu predložio da taj film Kusturica podeli na dva dela i tako prebrodi krizu sa ovim novim filmovima. Posle sam morao da “radim iz podzemlja” mesec dana (ljudi uzimaju te forume ozbiljno - usamljenost je velika nesreća).
Inače, ”publika” najviše voli Đošu u “Kursadžijama” a gledali smo putem interneta i “Belu lađu” i sve te serije.
Ovaj “kulturni izveštaj” iz Australije ne bi bio potpun ako ne bih napisao nešto o srpskoj muzici “down-under” (u Australiji). Tu moram da iskoristim reč “Grand”. Bar nešto je “Grand” u Srbiji, rekli bi cinici - muzika, koncerti, pa sve do ispiranja mozga sa onim “zvezdama”.To i mi gledamo na satelitu.
Nekada smo imali Točka, Ekatarinu, Batu Kovača a sada je ostao samo “Grand”. Jedno vreme smo u knjižari prodavali karte za koncerte tih “zvezda” ali smo podlegli kritikama. Nema toga više, ali zato se “Zvezde Granda” smeše u izlogu, ravno uz Mokranjca.
“Mali je izlog a od nečega treba plaćati račune” - brani se Nina od napada onih “dekintiranih” intelektualaca, koji još žive u “Titovo vreme”, pa ne razumeju šta je biznis.
Da ne zaboravim da pomenem da ovde imamo dve lokalne novine, po kojima se raspoznaje ko-je-ko. Ova prve novine se nose u zadnjem džepu kada ste na ulici a kriju se kada ste u crkvenoj sali. Sa drugima je obrnuto – štampaju se ćirilicom i poželjno je da ih čitate dok ste u crkvenoj sali. U njima možete uvek da nađete sliku svog lokalnog sveštenika - da ne zaboravite njegov lik između Božića i Uskrsa.
I za kraj ovog izveštaja - pošto smo najudaljenija zemlja na svetu, crkveno pomirenje je kod nas stiglo samo delimično. U stvari, stiglo je potpuno a onda se nešto “pokvarilo”. Sada se, po gore spomenutim novinama, narod (a i neki sveštenici) prepucavaju oko toga čiji su barovi u crkvenim salama. Za to vreme se pravi vernici, iz nekih crkava, mole uz kućnu ikonu - dok se “vođe” ne dogovore.
Da bi ovaj izveštaj bio “uravnotežen” sada bi trebalo da citiram “drugu stranu”. Međutim, kao što vrlo često biva, to ostavljam za komentare, koji će, siguran sam, biti bolji od samog teksta. Lično obožavam komentare - naročito kada dođu od onih koji su imali “loš dan”. Oni me podsećaju da sam još uvek živ.
..............................................
Beleška o autoru:
DžORDž PETROVIĆ je rođen u Pirotu 1956, gde je sa odličnim uspehom završio gimnaziju. Diplomirao je na Elektronskom faklultetu u Nišu, a novinarstvom se bavi od 1987, kada je u listu Sloga objavio svoj prvi članak. Do emigriranja u Australiju 1989, pisao je za “PIRC”. U Australiji piše za mnoge velike međunarodne korporacije. Sa suprugom i dve ćerke živi u Melburnu, gde je vlasnik dveju knjižara. Sarađuje sa Politikom gde se nametnuo već svojim prvim člankom, koji je odmah ušao u pet najčitanijih tekstova. Služi se sa sedam jezika i ima ambicije da dobije Nobelovu nagradu za književnost.
A može i ovako…
ĐORĐE PETROVIĆ je rođen u Pirotu 1956, gde je završio gimnaziju. Diplomirao je na Elektronskom fakultetu u Nišu a novinarstvom se bavi od 1987, kada je, za vreme služenja vojnog roka, u listu Sloga objavio članak “Vojnici sadili paprike”. Do emigriranja u Australiju 1989. pisao je programe za Računski Centar “PIRC” a u Australiji piše programe za velike međunarodne korporacije. Sa suprugom Ninom (pravnik) i dve ćerke: Marta (24, IT diploma) i Sandra (18, student.) živi u Melburnu. Vlasnik je dveju srpskih knjižara. Sarađuje sa Politikom Online od 2009. godine gde je pukom slučajnošću poslao članak koji se nekome dopao. Služi se sa sedam jezika (uključujući i crnogorski) i ima ambicije da dobije Nobelovu nagradu za književnost - najviše zbog novčanog dela nagrade - kao svaki pravi Piroćanac.
..................
U pravu ste! Zapad se bazira na jednom velikom foliranju!
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


